Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (dalje: Kurikulum) objavljena je u Narodnim novinama (NN 10/2019). Provedba kurikuluma, ako je suditi po najavama ministrice Divjak, očekuje se od iduće školske godine. Završni dokument uključio je neke prijedloge s javne rasprave. Međutim, Kurikulum i dalje, kao i do sad, predviđa građanski odgoj i obrazovanje (dalje: GOO) kao međupredmetnu temu za koju bi učitelji uz ostale međupredmetne teme trebali pronaći mjesto tijekom nastavnog sata. Provedba GOO će biti poseban izazov budući da su predmetni kurikulumi i dalje prenatrpani sadržajima koje odgojno-obrazovni radnici primarno moraju poučavati pri čemu nema i teško može biti dovoljno prostora za sve međupredmetne teme pa tako i za GOO. Dodatno, pogledamo li primarno obrazovanje učitelja/ica pokazuje se da oni nisu razvijali kompetencije potrebne za poučavanje ovog područja, a mnogi od njih i sami izražavaju nespremnost za poučavanje što je veliki problem budući da sustav očekuje da svi poučavaju ovo područje.
U Kurikulumu je GOO sužen na 3 domene: ljudska prava, demokraciju i društvenu zajednicu. U svrsi Kurikuluma navodi se da su „vještine, na razvoj kojih je Građanski odgoj i obrazovanje ponajviše usmjeren, [su] kritičko mišljenje na etičkim načelima i komunikacijske vještine potrebne za društveno i političko sudjelovanje“ (str. 1). Dodatno, građanski odgoj će uključivati „poznavanje uloge svih elemenata politike, institucija, zakona, javnih i političkih procesa preduvjet je za ostvarivanje aktivnog građanstva usmjerenog ka funkcioniranju i razvijanju demokratskog sustava te izgradnji učinkovite javne uprave“. Pozitivno je što se u uvodnom dijelu svrhe spominje pristup učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (daroviti i učenici s teškoćama).
Priprema mladih za aktivno sudjelovanje u suvremenim demokracijama i kritičko mišljenje zvuči kao poželjan cilj za koji bi se mogla prikupiti šira podrška jer naši mladi to zaslužuju. Međutim, politička elita nam pokazuje da nije tako. Stoga je Hrvatsko politološko društvo, u četvrtak 4. travnja održalo tribinu posvećenu upravo ovoj temi.
Tribina Hrvatskog politološkog društva: Osvrt na kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja
Na tribini koju je moderirao Marko Matijević s portala Srednja.hr, a popratili su je studenti, aktivisti organizacija civilnog društva pa i GOOD inicijative te članice i članovi Hrvatskog politološkog društva, uvodničari su bili znanstvenici koji se već dulje vrijeme sustavno bave temom GOO-a: Berto Šalaj, Vedrana Spajić Vrkaš i Nikola Baketa.
Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti uvodno je objasnio razlog okupljanja. Na tribini se razgovaralo o aktualnom Kurikulumu GOO koji je stupio na snagu odlukom ministrice Divjak i koji će se započeti provoditi od iduće školske godine. Do sada je na snazi od 2014. godine bio Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja, kojeg Šalaj skraćeno naziva Mornarovim programom, koji je također, kao i novi Kurikulum predviđao obveznu međupredmetnu provedbu. Međutim, praksa je pokazala da se provedba događa u manjem broju škola, a o kvaliteti je uzaludno govoriti, a teško ju je i pratiti.
Vezano uz sadržaj novog Kurikuluma, Šalaj iznosi stav da je on čak mali korak naprijed u odnosu na vrlo loš program iz 2014., za kojeg navodi i da je sadržavao „nevjerojatne nebuloze“ od kojih je neke i opisao u svom radu: Novi program građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama: početak ozbiljnog rada na razvoju demokratske političke kulture ili smokvin list ministarstva?(objavljen u zborniku Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj/ Ilišin, V; Gvozdanović, A; Potočnik, D (ur.).
Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2015. str. 241-268).
Neke greške, novog kurikuluma koje je Šalaj istaknuo su npr. jedan od ishoda koji glasi „učenike poučavati o nedostacima direkte demokracije“, ali ne i o prednostima te je za treću domenu Društvene zajednice istaknuo da je nejasno što ona obuhvaća.
Međutim, zbog međupredmetnosti za koju nema dovoljno mjesta u programu i zbog činjenice da učiteljima nedostaju kompetencije za ovako nesređen i terminološki neodređen sadržaj, Šalaj zaključuje da „ako nastavnik nije imao prethodno obrazovanje o GOO, pred ovakvim kurikulumom može samo sjesti i plakati“ te da je ovaj kurikulum „kao sveta vodica – ne šteti, ali ni ne pomaže“.
Šalaj ističe da je njegovo čvrsto uvjerenje da kvalitetno provođenje GOO-a nije moguće bez barem jedne godine zasebnog predmeta u OŠ i SŠ. Predmet neće riješiti sve probleme, ali će biti jedan pozitivan korak naprijed koji će pokazati ozbiljnost i političku volju da se građanski stvarno uvodi. Sada GOO ovisi o entuzijazmu nastavnika, a obrazovanje nastavnika u vrlo maloj mjeri uključuje GOO, a cjeloživotno stručno usavršavanje u tom području je potpuno neadekvatno.
Šalaj zaključuje da je ovakav Kurikulum odraz „politike kontinuiteta, odnosno stabilnosti, oko GOO-a koja u ovom slučaju znači kontinuirano zanemarivanje i marginalizaciju GOO-a“. Šalaj smatra da se ta marginalizacija ovim kurikulumom neće poboljšati. I zaključuje da svi oni koji su uključeni u ovu temu, uz ovakav pristup vlasti, gube entuzijazam.
Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu opisuje primjere po čemu se vidi da je ovaj kurikulum napravljen „navrat nanos“. Primjer je „random” ubacivanje domoljublja koje samo po sebi nije nepotreban ni nepoželjan ishod, ali kojeg nema u ishodima niti u ciljevima, nego je kasnijom intervencijom ubačeno u sadržaje koji zvuče nezgrapno, primjera radi: „Poticanje domoljublja ostvarivanjem dječjih prava“ (str.15). Baketa navodi da je analizirao komentare u javnom savjetovanju, opisuje pristigle komentare o domoljublju i čovjekoljublju te navodi da su intervencije u kurikulum rezultat kompromisa HDZ-a sa strankom s kojom su ranije ušli u koaliciju, a zatim se nastavlja politika ministrice Divjak o neideologizaciji. Napominje da iako je i u Jokićevoj reformi GOO bio predviđen kao međupredmetna tema, opcija devetog razreda barem je nudila priliku da se otvori mogućnost barem jedne godine zasebnog predmeta. Dodatno, Baketa se osvrće na kvalitativno istraživanje koje su on i Marko Kovačić proveli s učiteljima koji provode GOO. Pokazalo se da učiteljima nedostaju kompetencije, da ne misle da međupredmetnost nosi išta novo jer omogućuje da oni koji ne žele provoditi GOO niti ne moraju. Nešto više informacija o provedenom istraživanju, stavovima učitelja i stručnjaka o aktualnom provedbi GOO-a možete pronaći na stranicama GOOD inicijative.
Spajić Vrkaš, naglašava da je vrlo važno uvesti GOO jer je očigledno da mladi ne razumiju sebe kao subjekta u politici. Predstavlja kako je ona zajedno sa širim krugom stručnjaka iz institucija i organizacija civilnog društva izradila Kurikulum 2012. godine koji se eksperimentalno provodio u 12 škola dvije školske godine. Opisuje da su iskustva toga Kurikuluma i njen osobni stav da je važna međupredmetnost, ali je potreban i poseban predmet krajem osnovne i početkom srednje škole. Iako su 2014. godine rezultati eksperimentalne provedbe potvrdili taj zaključak i kvalitetu tadašnjeg Kurikuluma, doslovno se preko noći pojavio novi Program međupredmetnih sadržaja kojeg je Mornar usvojio. O nedostatku kvalitete tog dokumenta se slaže s Bertom Šalajem i ističe da je on potpuno neupotrebljiv te ga opisuje kao „blesavi papir“ koji se odmiče od učenja građanskog odgoja kako nas uči liberalna tradicija prema konceptu privatnog građanina koji je aktivan jedino u humanitarnoj djelatnosti.
Spajić Vrkaš ističe da je „dosadašnja provedba prema programu iz 2014. bila nakaradna jer nikad nije bilo jasno što mi pod građanima razumijemo, a ni nastavnike nismo nikad pripremili za provedbu“. Uz politološku, vrlo je važno razviti ljudsko-pravnu i interkulturnu dimenziju i inkluzivno ozračje, a za sve to su nastavnici nepripremljeni. Na sustavu izobrazbe nastavnika nije napravljeno ništa dobro. AZOO kojoj je povjerena izobrazba se sustavno bavi samo mirnim rješavanjem sukoba, a nastavnici su kroz intervjue i fokus grupe pokazivali da nemaju razvijena znanja ni vještine ni za mirno rješavanje sukoba iz pozicije ljudskih prava i ravnopravnosti, a kamoli za druga područja“.
Za aktualan Kurikulum kojeg je donijela ministrica Divjak, Spajić Vrkaš navodi da je uzeo dijelove iz onog iz 2012. što je pozitivan pomak, ali Kurikulum u cijelosti opisuje kao „ nesređeni dokument“ i „patchwork“ kojem treba dorada i koji nema povezane ishode i sadržaje. Ističe da bi se njega dalo srediti „samo tko će se toga prihvatiti?“. Kao dodatnu kritiku ističe da je u njemu izbačen pojedinac kao nositelj prava i dogovornosti te da su stavili sve samo sustavne pojmove. Zaključuje s pitanjem: „Kakav je to sustav, bez pojedinca? Krenimo se brinuti za pojedinca jer nam on nestane.“ I dodatno ističe da „ni savršen tekst ni pripremljeni nastavnici ne mogu ništa bez demokratizacije škole“.
U raspravi koja je uslijedila, Šalaj ističe dvije silnice zbog koji GOO nije uveden: „nije postojala politička volja ni jedne od dvije velike stranke koje su bile na vlasti, a očito ni akademska zajednica i civilno društvo nisu uspjeli napraviti dovoljan pritisak“ te nastavlja s komentarom da je „ovo samo jedna predstava i kamuflaža s kojom nitko ne može ništa. Dokaz tome je što nema ni javne rasprave jer nema oponenata budući da se ono ne provodi, dok primjera radi oko povijesti koja se provodi ima puno rasprava. Tek rasprava bi pokazala treba li patriotizam biti dio GOO-a, ali te rasprave nema. Javna rasprava bi značila minimalni zajednički nazivnik“. Moderator ističe da je kritiziranje loših postupaka domoljubno ponašanje i da je ovo jedna domoljubna tribina.
Vedrana Spajić Vrkaš navodi da se u školama radi sve više na aktivnim građanima, ali postoji jasna granica i najnevjerojatnije je da učenici znaju tu granicu. To je paternalistički model participacije (Haartman, manipulativan participacija) jer se otvara prostor za diskusiju, ali bez dovođenja u pitanja autoriteta nastavnika i bez prave participacije te razvoja argumentacije i na činjenicama temeljene rasprave. Opisuje kako je analiza koju je napravila studentica sa studija pedagogije pokazala da je većina pitanja u udžbenicima za niže razine, a najmanje ima pitanja vezanih uz kritičko mišljenje.
Spajić dodaje da kod Programa iz 2014. kao i kod novog Kurikuluma nije jasan koncept građanstva koji se zastupa niti teorijska pozadina iz koje se polazi pa sukladno tome ostaje nedorečeno kamo nas ovakav građanski vodi. Priprema li mlade za podanike, ili buduće aktivne građane? Dodatno, ističe da je konceptualna nedorečenost posebno zabrinjavajuća kada je sustav podrške učiteljima organiziran kroz Agenciju za odgoj i obrazovanje ostavljen isključivo aktivnim članovima Hrasta, osobito Nevenki Lončarić Jelačić koja je savjetnica za građanski odgoj.
U nastavku se raspravljalo o prosvjedu učenika protiv klimatskih promjena uz opisivanje da se tu već pokazala da se učenici suočavaju s izazovima pregovaranja s upravama škole oko neopravdanih sati pa dio mladih polako odustaje od angažmana. Baketa je odgovorio da je odustajanje mladih očekivano s obzirom da mladi ne vide pozitivne primjere da političke elite slušaju glas s prosvjeda. Također, opisuje aktualne procese kao „igranje demokracije“, a ne stvarno sudjelovanje mladih i primjećuje da postoje razine do koje ide demokratizacija škola na način da se više na simboličnoj razini organiziraju izbori za vijeća učenika.
Stručnjaci suglasni – pozitivan pomak se ne očekuje
Stručnjaci iz prakse, oni sa znanstveno-istraživačkih institucija, jednako kao i oni iz GOOD inicijative koja okuplja organizacije civilnog društva koje se zalažu za kvalitetno uvođenje GOO-a i izdala je kritičko priopćenje o novom Kurikulumu, suglasni su da aktualan oblik uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja ne donosi pozitivne pomake. Iako je Kurikulum nešto bolji od vrlo neadekvatnog Programa međupredmetnih sadržaja iz 2014. godine, konceptualno je nejasan i potrebno ga je sadržajno doraditi te uskladiti odgojno-obrazovna postignuća sa sadržajima. Dodatno, međupredmetna provedba sedam tema za koje bi učiteljice i učitelji te nastavnice i nastavnici trebali pronaći mjesta u programima predmeta koji su opterećeni činjenicama, a nedostaje im prostora za analizu i kritičko mišljenje, teško može donijeti novu kvalitetu i stvarno doprinijeti razvoju učeničkih kompetencija. Ako tome dodamo činjenicu da su odgojno-obrazovni radnici nedovoljno educirani za područje GOO, a svima im je nametnuto da ga poučavaju. Građanski odgoj djece i mladih i dalje je prepušten entuzijazmu pojedinki i pojedinaca, koje sustav ne samo da nedovoljno podržava, nego im i izostanak političke volje te neuređenost obrazovnog sustava aktivno otežava mogućnost pozitivnog utjecaja na građansku i društvenu kompetenciju djece i mladih.