Odgovornost pojedinih političara te dijela javnosti za odobravanje, podršku, banaliziranje ili ignoriranje problema nasilja u društvu izostaje već godinama. Uz to nedostaje sustavnog i koordiniranog rada na smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti i društvenih nepravdi te na stvaranju preduvjeta za stjecanje građanskih kompetencija i obrazovanja za kritičko mišljenje, kako bi se suzbila radikalizacija i nasilje.
Na rastući demokratski deficit mladih i neuvažavanje različitosti među mladima GOOD inicijativa upozoravala je još 2011. i 2015. godine predstavljajući rezultate istraživanja građanske (ne)pismenosti maturanata koja smo provodili u suradnji sa širokim krugom znanstvenika_ca.
Već tada je istraživanje pokazalo kako je neznanje i zbunjenost mladih u Hrvatskoj plodno tlo za manipulacije, jer neujednačeno prihvaćaju vrijednosti liberalne demokracije, a mnogi zastupaju autoritarizam i nacionalizam. Učestalim su se pokazali i nedemokratski stavovi kao što su isključivost prema određenim seksualnim i etničkim skupinama te nedostatak povjerenja u političke stranke, parlament, vladu i institucije. Istraživanja su pokazala da se mladi sve više radikaliziraju i udaljavaju od ideja i praksi društvene solidarnosti i participacije, a sve više se vode isključivo vlastitim interesima i eventualno interesima svojih obitelji.
U 2020. godini mladi su na pitanje kako vide radikalnost i dominantne društvene vrijednosti, odgovorili da građane i mlade karakterizira apatija, neinformiranost, podložnost manipulaciji, izostanak solidarnosti te izostanak kompetencija za participaciju. Naveli su kako se osjećaju okovanima u sustavu i kao da nema mogućnosti da se išta mijenja. U tom smislu, mladi ljudi pokazuju nemoć te iskazuju da ne znaju kako doprinijeti pozitivnim promjenama pa se povlače i distanciraju od društva ili traže bolju budućnost izvan Hrvatske.
U okruženju koje ne osigurava mladima adekvatna znanja niti prilike za uključivanje i uvažavanje različitosti, a zbunjuje ih opravdavanjem nasilja i zločina vjerskom i nacionalnom pripadnosti žrtava, trebamo se brinuti koliko ovakvo okruženje mlade čini podložnima manipulacijama i radikalizaciji te je li to prepreka njihovom budućem sudjelovanju u konstruktivnom rješavanju društvenih problema.
Stavove i ponašanja mladih, GOOD inicijativa vidjela je tada, a vidi i sada kao ogledalo društva, poruka koje im ono šalje i prilika koje im (ne) otvara. Upozorili smo da se nitko ne rađa kao tolerantan ili netolerantan, kao radikaliziran ili miroljubljiv i solidaran, nego ga obitelj i društvo odgajaju.
Da demokratski deficit nije rezerviran samo za mlađu populaciju u Hrvatskoj, pokazali su rezultati Istraživanja percepcije i stavova ispitanika o građanstvu provedenog 2015. godine nad općom populacijom, iz kojeg je vidljivo da participativna politička kultura nije naročito razvijena te da je nepovjerenje prema institucijama visoko. Svi ti podaci već su godinama pokazatelj nužnosti rada s mladima, kako bi im se omogućio adekvatan građanski odgoj i obrazovanje.
U isto vrijeme, mladi su izloženi nekritičkim sadržajima i glasnoj manjini koja u javnosti i na društvenim mrežama podržava korištenje nasilja kao prihvaćenog načina rješavanja problema, što je posebice vidljivo iz ovogodišnjih slučajeva pucnjave u Splitu i Zagrebu.
Uz to, premijer Plenković i Vlada RH su ozbiljne fizičke napade motivirane mržnjom (Knin, Split, Brač) te ozbiljne slučajeve okupljanja s govorom mržnje (upućene novinarima, manjinama kao i napade na prava LGBT osoba na karnevalima u Kaštelima) prikazivali kao izolirane incidente u inače tolerantnoj državi, a sada pozivaju na odgovornost medije i druge aktere i dalje ne prihvaćajući vlastitu odgovornost i pogrešku u prosudbi. Zbog svega toga stječe se dojam da je nasilje vladajućima problem tek ako je upereno protiv njih ili kad se dogodi pred njihovim vratima, pa je pitanje hoće li sada Vlada odgovoriti vatrogasnim mjerama ili će napokon pokazati spremnost da se sustavno djeluje protiv radikalizacije i nasilja.
Poruke koje društvo desetljećima šalje mladima i problemi do kojih je to dovelo ne mogu se riješiti preko noći, ali se trebaju početi sustavno rješavati. Nadležne institucije dužne su prepoznati i sankcionirati mržnju i nasilje, osigurati dostupnost konstruktivnih sadržaja za mlade i mogućnost kvalitetnog korištenja slobodnog vremena i izvaninstitucionalnog obrazovanja za sve mlade.
Nužno je i da političke elite i društvo u cjelini promovirajuuniverzalne vrijednosti i jasno iskazuju stavove kada se te vrijednosti krše, kao i ozbiljan rad na smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti i društvenih nepravdi. Odgojno-obrazovni sustav treba osigurati da mladi steknu građansku pismenost koja se odnosi na znanja i vještine, kao i na stavove i vrijednosti u odnosu na društvene i političke odnose u Hrvatskoj, a to se među ostalim postiže demokratizacijom škola i sustavnim te kvalitetnim građanskim odgojem i obrazovanjem koje će uključiti obrazovanje za kritičko mišljenje te medijsku i informacijsku pismenost. Dok se to ne učini, potencijal odgojno-obrazovnog sustava ostaje neiskorišten, umjesto da uključi sve mlade, kojima će sukladno njihovoj dobi omogućiti određena znanja i kompetencije te primjerom pokazati kako uvažavati različitosti i biti solidaran.
Devet punih tjedana nakon početka nastave na daljinu, najranjivije su grupe djece u potpunosti ili djelomično isključene iz odgojno-obrazovnog procesa te je time narušeno njihovo ljudsko pravo na obrazovanje. Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne odaziva se na upite GOOD inicijative i drugih organizacija i inicijativa koje posljednjih tjedana upozoravaju na diskriminaciju prema romskoj, srpskoj, izbjegličkoj i drugoj djeci nedominantnog etničkog porijekla i kojima hrvatski nije materinski jezik.Osim toga, učenici i obitelji koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva, kao i druga djeca koja pripadaju marginaliziranim i ugroženim grupama, zbog zatvaranja škola, izgubili su i različite oblike pomoći i podrške koje su inače dobivali kroz školski sustav poput besplatnog obroka za dijete, psihološke podrške, podrške u učenju i sl. Stoga GOOD inicijativa i organizacije Are You Syrious, Romska organizacija mladih Hrvatske i Srpsko narodno vijeće tim u vezi, upućuju pritužbu UN-ovu Odboru za prava djeteta zbog povrede prava na pristup obrazovanju te diskriminaciju djece kojima hrvatski nije materinji jezik u procesu provedbe nastave na daljinu, temeljem Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o postupku povodom pritužbi.
Djeca nedominantnog etničkog porijekla, druge boje kože, drugačijeg jezika i kulturnih obilježja, slabijeg socioekonomskog statusa, djeca s invaliditetom i djeca s teškoćama u učenju i/ili razvoju, koja su inače izložena različitim oblicima diskriminacije, u posljednja su dva mjeseca u još nepovoljnijem položaju, zbog potpuno ili djelomično otežanoga pristupa obrazovanju. Činjenica da su ih odgovorne institucije zaboravile, kao što se o njima i u uobičajenim okolnostima (ako se misli) misli naknadno, ukazuje na to da se radi o institucionaliziranom nemaru i opresiji. U prilog tomu govore i istraživanja poput onoga Centra za mirovne studije Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj u 2017., koje pokazuje da su upravo Srbi, Romi i tražitelji azila grupe prema kojima građani Hrvatske najčešće imaju negativne stavove i predrasude.
Djeca koja ne pripadaju dominantnoj etničkoj grupi, kao i ona s izbjegličkim ili migrantskim iskustvom ne samo da imaju drugačija iskustva odrastanja i sazrijevanja, nego njihova različitost često ima klasnu dimenziju i sa sobom nosi život u siromaštvu i drugim deprivilegiranim uvjetima. Dio djece nema tehničke uvjete (struju, televizor, dovoljan broj tableta i računala u siromašnijim obiteljima i/ili obiteljima s više djece) i druge osnovne uvjete za rad poput radnog stola i mirnog kutka za učenje, potrebne da bi mogli sudjelovati u nastavi na daljinu. Jednom dijelu djece, uglavnom iz socioekonomski najugroženijih obitelji, članovi obitelji ne mogu osigurati potrebnu podršku u savladavanju gradiva. Djeca izbjeglice uglavnom žive u ekonomski depriviranim uvjetima, u kojima su i osnovne potrepštine luksuz. Imajući na umu kako deprivilegiran položaj romske, izbjegličke i druge manjinske djece nije nepoznanica, pitamo se jesu li ova djeca nehotice ispuštena iz organizirane nastave na daljinu ili je njihovo ispuštanje nastavak politike koja ih je ostavila na “pristojnoj” udaljenosti?
Prema anketi Mreže za podršku romskoj djeci REYN-Hrvatska provedenoj na uzorku od 65 škola u kojima se školuju djeca Romi, 30% škola odgovorilo je kako više od 30% učenika romskog etniciteta ne sudjeluje u nastavi. Isto tako, jedan dio djece koja ne razumiju hrvatski jezik uopće ili u mjeri dovoljnoj da bi mogla usvajati i druge predmetne sadržaje te razvijati svoje kompetencije, među kojima su djeca izbjeglice i djeca Romi, nisu u mogućnosti uključiti se u nastavu. To im onemogućuje aktivnost tijekom učenja na daljinu, zbog čega pak postoji mogućnost da budu penalizirana. Razlozi zbog kojih im je da facto onemogućeno uključivanje u nastavu leži u spomenutim socioekonomskim razlozima (uvjetima života u siromaštvu), različitosti njihovog prvog jezika te, ono što je ključno, izostanka ciljane i promišljene podrške za tu djecu tijekom trajanja kriznih situacija poput tekuće pandemije, ali i kontinuirano.
Navest ćemo samo nekoliko primjera diskriminacije ovih grupa djece s obzirom na pristup obrazovanju i (ne)mogućnost realizacije tog prava: unatoč zahtjevima stručnjaka i manjinskih udruga upućenih Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Hrvatskoj radioteleviziji, Agenciji za odgoj i obrazovanje i pravobraniteljicama, do danas se u okviru programa televizijski posredovane Škole na Trećem nije počela izvoditi pripremna ili dopunska nastava hrvatskog jezika za djecu koja ne znaju ili ne poznaju dovoljno hrvatski jezik. Dijelu djece izbjeglica i Roma je stoga de facto onemogućeno praćenje nastave i pristup obrazovanju, a neorganiziranjem televizijske nastave za djecu u nastavi manjinskih jezika i pisama njihova su iskustva i potrebe potisnuta još jednom u drugi plan, kršeći Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o odgoju i obrazovanju na jezicima i pismima manjina. Poznato je kako se ova djeca već nalaze u nepovoljnom položaju u odnosu na drugu djecu, a za očekivati je kako će ovaj jaz biti produbljen i donijeti niz prepreka za nastavak njihova sudjelovanja i napredovanja u odgojno-obrazovnom procesu kada se djeca vrate u školske klupe. Smatramo realnim rizikom da će ova djeca biti primorana izgubiti jednu godinu svoga obrazovanja (i svojih života), ako će se inzistirati na vrednovanju njihovih postignuća jednako kao za svu drugu djecu koja nisu u takvom teškom položaju, dok im je istovremeno onemogućeno jednako sudjelovanje u nastavi na daljinu.
Dok za djecu kojima hrvatski nije materinski jezik nema institucionalno proizvednih i realiziranih resursa, nego ovise o podršci volontera/-ki i udruga, djeca i nastavnici u nastavi na manjinskim jezicima i pismima ovise gotovo isključivo o udžbenicima (tamo gdje postoje), sebi samima i manjinskim institucijama. Ministarstvo znanosti i obrazovanja kreiralo je internetsku platformu za pohranu videolekcija koje nastavnici i manjinske udruge same snimaju, bez ikakve podrške na terenu i oglušujući se, zajedno s HRT-om, kontinuirano na upite o televizijski organiziranoj nastavi, unatoč tomu što se takvi oblici nastave provode i u razrednoj nastavi (koju bi trebala obuhvatiti Škola na Trećem) i u predmetnoj nastavi (emitiranoj na drugim televizijama). Za djecu s teškoćama u učenju ili razvoju kojima je potrebno prilagoditi nastavu, dodatni materijali i smjernice nisu dostupni, a u televizijskim programima izostaje i minimum koji bi se mogao osigurati poput prevoditelja na znakovni jezik u donjem desnom kutu ekrana.
Svjesni smo kako je organizacija nastave na daljinu iznimno zahtjevna u jeku pandemije i drugih izvanrednih okolnosti, no isto tako očekujemo da obrazovne vlasti, osiguraju i organiziraju kvalitetno, uključivo i cjelovito obrazovno iskustvo za svu djecu – bez obzira na dob, boju kože, tjelesne i kognitivne mogućnosti, etničku pripadnost i jezik te uzimajući u obzir specifične potrebe i iskustva različitih ranjivih grupa djece. Smatramo kako obrazovne vlasti trebaju biti poduzeti ozbiljne korake u uključivanju ranjivih i marginaliziranih grupa u odgojno-obrazovni proces. U preostalim tjednima nastave, očekujemo od Ministarstva znanosti i obrazovanja da:
odmah omogući jasne, točne i sadržajne informacije obiteljima i učenicima – predškolcima, učenicima osmih razreda i maturantima o nastavku njihovog školovanja (tranziciji) i o tome kako će taj proces za njih izgledati;
za djecu koja se zbog ovdje spomenutih i drugih razloga nisu mogla uključiti u nastavu na daljinu, hitno osigura pristup nastavnim sadržajima, uzimajući u obzir njihove trenutne i dugoročne potrebe (jezik i potrebe koje proizlaze iz uvjeta života u siromaštvu, potrebe djece s teškoćama u učenju i/ili razvoju, različitih kognitivnih, jezičnih i govornih te tjelesnih mogućnosti);
osigura uvjete kako bi se romskoj i djeci izbjeglicama, napose učenicima četvrtog i osmog razreda osnovne škole, za vrijeme ljetnih praznika osigurala institucionalna ili vaninstitucionalna nastava te da potakne osnivače osnovnih škola da omoguće korištenje svojih prostora bez naknade za takve projekte;
niti jedno dijete u Hrvatskoj ne dovede u situaciju da bude primorano ponavljati razred zato što nije imalo pristup adekvatnim i/ili prilagođenim nastavnim sadržajima u nastavi na daljinu, kao i uvjete za rad uslijed loših socioekonomskih okolnosti jer bi u protivnom djeca bila kažnjena ne za ´loša obrazovna postignuća´, nego za siromaštvo, drugačija kulturna i jezična iskustva te druge različitosti, što predstavlja osobito razoran oblik diskriminacije djece;
se mogućnosti dostupne u dominatnom obrazovanju prošire gdje god je i kad god je to moguće da obuhvate i djecu s manjinskim iskustvima (poput televizijskog programa koji bi trebao ponuditi kako pripremnu ili dopunsku nastavu Hrvatskoga za djecu kojima hrvatski nije materinski jezik i nastavu na jezicima i pismima etničkih manjina u RH);
hitno omogući nastavnicima, asistentima u nastavi, učenicima i drugim osobama uključenim u obrazovni proces snažniju stručnu podršku (i u strukturiranju i u provedbi nastave, ali i u nošenju sa stresom i pritiskom novonastale situacije u već i do sada teškim uvjetima, posebno vodeći računa o dobrobiti i mentalnom zdravlju djece);
preusmjeri novac ranije namijenjen sada odgođenom boravku djece u školi u poboljšanje uvjeta u kojima žive i uče, a tamo gdje novac nije predviđen, a potreba postoji, pronaći ga i preliti iz drugih izvora;
osigura radne uvjete (ugovore o radu, kontinuirana primanja) asistentima u nastavi i drugima uključenima u nastavu na daljinu te izgradnju okvira i smjernica za pružanje podrške u kontekstu nastave na daljinu djeci s teškoćama u učenju i/ili razvoju, djeci izbjeglicama i migrantima, djeci Romima te djeci s invaliditetom u nastavi na daljinu, kao i za dodatan prilagođen rad na nadoknadi propuštenog gradiva zbog nemogućnosti praćenja (svih) sadržaja koji su trenutno dostupni;
organizacijama civilnog društva omogući financijska sredstava za razvoj i provedbu projekta koji bi osigurali podršku romskoj djeci u svladavanju gradiva u idućoj školskoj godini te pružanje (individualnih) tutorskih usluga, a napose učenicima četvrtog i osmog razreda osnovne škole;
omogući i financira provedbu programa predškole u zakonski predviđenom minimalnom broju od 250 sati, čije neodržavanje u ovim okolnostima posebno oštećuje djecu izbjeglice i pripadnike romske manjine, i u pogledu socijalizacije i u pogledu mogućnosti usvajanja hrvatskoga jezika kao osnove za daljnje školovanje;
omogući pohađanje pripremne nastave za djecu inojezičare kojima je ona odobrena tijekom ljetnih mjeseci, kako bi se nadoknadilo propušteno zbog neprovođenja pripremne nastave u okiviru škole na trećem.
Ovdje, želimo naglasiti kako smatramo da odgojno-obrazovni radnici I radnice čine najbolje što mogu u uvjetima koji su nam svima do prije dva mjeseca bili nezamislivi. Prepoznajemo njihove napore i potrebu za dodatnom podrškom. Dodatna je podrška potrebna i djeci na čije zdravlje i mentalnu dobrobit treba obratiti pozornost s obzirom na to da je cjelokupna situacija kompleksna, teška i nerijetko traumatična. Trenutna situacija s nastavom na daljinu potencijalno i retraumitizira djecu koja su u svakodnevnom životu podvrgnuta nejednakom tretmanu stoga je osobito važno paziti na to kakvi se zahtjevi pred njih stavljaju. Na kraju, skrećemo pozornost na to da unatoč tomu što su neka djeca o kojima ovdje pišemo dobila tehnička pomagala poput tableta, to ne znači da su time ostvarila pristup obrazovanju. Jednako tako, tehnička pomagala nisu odgovorila na pitanje osiguranja odgovarajuće profesionalne podrške odgojno-obrazovnim djelatnicima. U tom smislu, obrazovne vlasti su obvezne graditi kvalitetnu i sveobuhvatnu obrazovnu politiku koja će potaknuti inkluzivna obrazovna iskustva te koja će izmedju ostaloga biti i antipod rasnoj, etničkoj, jezičnoj, klasnoj, rodnoj i drugim oblicima diskriminacije s kojima se brojna djeca svakodnevno suočavaju u odgojno-obrazovnom procesu u Hrvatskoj.
Kuća ljudskih prava Zagreb u travnju je objavila izvještaj Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2019. Izvještaj daje uvid u kršenja, probleme i izazove u području zaštite i promicanja ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom prošle godine koja su zabilježena temeljem sustavnog cjelogodišnjeg praćenja i prikupljanja informacija od civilnog društva i akademske zajednice.
Iako se izvještaj referira na 2019. godinu, a objavljen je u trenutku globalne pandemije koronavirusa, čiji je utjecaj na ljudska prava već sada bez presedana, on daje pregled sustavnih problema za koje je izgledno da će, upravo zbog zdravstvenih, ekonomskih i društvenih posljedica panedemije, postati još veći izazov za ostvarivanje ljudskih prava.
Posebno poglavlje posvećeno je stanju u obrazovanju u Hrvatskoj, to jest obrazovanju kao temeljnom ljudskom pravu. U tom smislu, poglavlje o obrazovanju u Hrvatskoj obuhvaća četiri dimenzije prava na obrazovanje – dostupnost, pristupačnost, prihvatljivost i prilagodljivost.[1] Dodatan fokus stavljen je na građanski odgoj i obrazovanje, to jest edukaciju o ljudskim pravima, koja je također ljudsko pravo.
U kontekstu prihvatljivosti obrazovanja, koje podrazumijeva obvezu države da osigura kvalitetan odgoj i obrazovanje prema određenim standardima, iz mnogih pokazatelja i statističke usporedbe podataka s drugim državama zaključuje se da opća kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj još uvijek predstavlja izazov. Tako prema pokazateljima Svjetskog gospodarskog foruma, kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj zauzima 112. mjesto od 137 država, a PISA testovi pokazuju da su učenici u Hrvatskoj u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti ostvarili niži rezultat od OECD – ova prosjeka[2]. Istraživanje mladih u Hrvatskoj[3] pokazalo je da je prosječna ocjena koju mladi daju kvaliteti obrazovanja u Hrvatskoj – 3.2. U usporedbi s podacima ranije, nalazi istraživanja upućuju da u posljednjih šest godina nije došlo do poboljšanja sustava obrazovanja, nego je postojeći sustav nastavio generirati osrednje (ne)zadovoljstvo mladih kvalitetom obrazovanja.
Na kvalitetu obrazovanja negativno utječu i problemi u ostvarivanju pristupačnosti obrazovanja. Pristupačnost obrazovanja podrazumijeva obvezu države da osigura resurse, financira, podupire i osniva odgojno-obrazovne ustanove. Tu je i dalje velik problem zastarjela ili neadekvatna infrastruktura škola, nedostatak opreme za rad, ali i nedostatak zaposlenih u stručnim službama škola, i u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, ali i nedostatak nastavnika za određene predmete.[4] Također, i dalje imamo premali broj sati nastave u osnovnim i srednjim školama. Na broj sati nastave, a time i kvalitetu obrazovanja, utječe i rad škola u smjenama – još 822 škole u Hrvatskoj rade u dvije smjene, njih 14 u tri smjene, a 21 škola ne radi u smjenama nego u kontinuitetu tijekom cijelog dana.[5]
I u 2019. godini plaće učitelja i nastavnika niže su od prosječne plaće osoba sa završenim tercijarnim obrazovanjem, zbog čega je s početkom školske godine 2019./2020. pokrenut i štrajk zaposlenika u školama nezadovoljnih visinom koeficijenta na složenost posla. Nakon što je uslijedio dio povećanja, ostatak povećanja visine koeficjenta na složenost posla zaposlenima u školama trebao bi nastupit u slijedećem razdoblju, čime se nakon dugo vremena financijski više ulaže u obrazovne djelatnike kao glavne nositelje promjena u obrazovnom sustavu o kojima ovisi kvaliteta obrazovanja.
U kontekstu prilagodljivosti obrazovnog sustava, Hrvatska postiže slabe rezultate u području cjeložvotnog učenja i ispod je prosjeka EU u postotku sudjelovanja odraslih u cjeloživnotom učenju. Također, razina digitalnih vještina je niska, što značajno utječe na daljnje obrazovne šanse pojedinaca i razvoj kompetencija, a samim time i na zapošljivost.
Zbog rezultata obrazovanja koji su ispod prosjeka EU u Hrvatskoj, osobito u ranom i predškolskom obrazovanju, osnovnim vještinama, stjecanju visokog obrazovanja, obrazovanju odraslih i relevantnosti strukovnog obrazovanja, Vijeće Europske unije u 2019. Hrvatskoj je dalo posebnu preporuku da provede reformu sustava obrazovanja i poboljša pristup obrazovanju i osposobljavanju na svim razinama te njihovu kvalitetu i relevantnost za tržište rada.[6]
U rujnu 2019. u sve škole je uvedena ‛Škola za život’, koja je predstavljena kao reforma sustava obrazovanja. Međutim, problemi pri uvođenju ‛Škole za život’ su brojni – od problema u nabavci materijala i opreme do nedovoljnog ulaganja u edukaciju i pripremu nastavnika. Najveći dio ove intervencije u obrazovanje je promjena kurikuluma, uvođenje međupredmetnih tema te osuvremenjavanje metoda učenja i poučavanja i opremanje povezano sa prelaskom na više korištenja digitalnih sadržaja u nastavi. Stoga zabrinjava uvođenje i predstavljanje ‛Škole za život’ kao cjelovite reforme obrazovnog sustava, dok ona ne uključuje cjelovite promjene, poput ujednačenosti infrastrukturnog standarda škola, osiguranja jednosmjenske nastave, produženog boravka, obroka, pomoćnika u nastavi te osiguranja jednakog pristupa i osiguranje kvalitete obrazovanja za sve.
U kontekstu dostupnosti obrazovanja za sve, zabilježeno je da i u 2019. godini i dalje postoje značajne razlike u dostupnosti obrazovanja, posebice između razvijenih urbanih područja i onih manje razvijenih ruralnih. U pojedinim manjim gradovima i ruralnim područjima nedostaje organiziranog prijevoza do škola. Učenicima koji žive u ruralnim, prometno nepovezanim mjestima otežan je i pristup pojedinim izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Te okolnosti utječu na školski uspjeh i vertikalnu prohodnost po obrazovnom sustavu. Zabrinjava i još uvijek prisutna segregacija Roma u obrazovnom sustavu te neprovođenju provjere kvalitete obrazovanja u segregiranim razredima. Blaži kriteriji obrazovanja koji se primjenjuju u većinski romskim razredima rezultiraju nesrazmjerošću u općem znanju, što doprinosi stvaranju obeshrabrujućeg okruženja za nastavak obrazovanja Roma. Mnoga romska djeca nisu mogla pohađati program predškole jer im lokalna samouprava nije osigurala prijevoz do institucija s predškolskim programom.
I dalje je prisutan problem sporosti u registraciji i pre-registracije manjinskih škola u kojima se nastava odvija po modelu A. Registracija i dozvole za takve škole kontinuirano kasne, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije aktivno po tom pitanju. Za određene školske predmete nema dostupnih obrazovnih materijala za programe na jezicima i pismima manjina, dok većina nastavnika nema didaktičke priručnike i obrazovne resurse.
Kao i prethodnih godina, stopa ranog napuštanja školovanja u Hrvatskoj vrlo je niska. Ipak, razlika u toj stopi između učenika bez invaliditeta i učenika s invaliditetom jedna je od najvećih u EU. Pomak u dostupnosti školovanja napravljen je podmirivanjem troškova udžbenika za sve učenike u osnovnim školama iz državnog proračuna u 2019. godini.
Stanje u ranom predškolskom odgoju i obrazovanju djece karakterizira niska stopa sudjelovanja u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju djece od njihove četvrte godine do početka obveznog obrazovanja. Tu se Hrvatska nalazi na začelju EU zemalja. Na dostupnost predškolskom odgoju i obrazovanju negativno utječe nedostatak osoblja i infrastrukture, a velike nejednakosti u dostupnosti nastaju jer je za financiranje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja gotovo isključivo odgovorna lokalna uprava. Zbog takvog sustava financiranja, postoje velike regionalne razlike i dostupnost i kvaliteta predškolskog obrazovanja je znatno manja u siromašnijim regijama.
Građanski odgoj i obrazovanje
Iako brojna nacionalna istraživanja i dalje ukazuju na nisku kompentenciju djece i mladih u građanskoj, medijskoj i političkoj pismenosti, te unatoč preporukama međunarodnih tijela Hrvatskoj da uvede Građanski odgoj i obrazovanje (GOO) u sve škole, ni u 2019. GOO nije bio prioritet u reformi obrazovnog sustava, to jest i dalje nije uveden sustavno i kvalitetno u škole.
Uvođenjem ‛Škole za život’ u 2019. godini, GOO ostaje u svim osnovnim i srednjim školama kao međupredmentna tema zajedno s još 6 međupredmetnih tema. Provođenjem GOO-a kao međupredmetne teme ne osigurava se dovoljno vremena u nastavnom programu za kvalitetan razvoj građanske kompetencije učenika i učenica. Dodatno, u odnosu na prethodnu verziju kurikulum GOO-a je sužen sa 6 dimenzija na 3 domene. Zabrinjava nedovoljna i neejasna korelacija predmetnih kurikuluma s kurikulumom za međupredmetnu temu GOO-a te manjkavosti u sadržaju i konceptualnom okviru kurikuluma GOO-a, koji ne polazi od građanina kao subjekta te od građanskih prava i odgovornosti. Takav pristup dovodi u pitanje postizanje kvalitetnog ishoda učenja za demokratsko građanstvo i ljudska prava.
Također, zbog nedostatka definiranja vrednovanja postignuća GOO-a, bit će otežano efikasno praćenje provedbe, to jest utvrđivanje u kojoj mjeri izvedba međupredmetne teme zaista doprinosi građanskim kompetencijama učenika.
Uz to, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo rada i Ured za udruge ni u 2019. godini nisu raspisali natječaj iz Europskog socijalnog fonda koji je bio usmjeren na jačanje kapaciteta organizacija civilnoga društva za provedbu programa građanskog odgoja i obrazovanja, iako je nekoliko puta bio najvaljivan protekle tri godine. Time je provođenje građanskog odgoja i obrazovanja dodatno oslabljeno, a udrugama koje se bave obrazovanjem nastavnika onemogućeno je da daju podršku u pripremi i provođenju GOO-a. Otežavanjem provođenja GOO-a u području formalnog i neformalnog obrazovanja, djecu i mlade se dodatno zakida za ključna znanja o ljudskim pravima i vještine potrebne za informirano i odgovorno funkcioniranje u suvremenom društvu.
U kontekstu društvenih problema netolerancije, govora mržnje, diskriminacije i nasilja motiviranog mržnjom, koji se u Hrvatskoj rješavaju samo reaktivno i površno, posebno zabrinjava marginaliziranje građanskog odgoja i obrazovanja u obrazovnom sustavu. Rezultat je da se djecu i mlade ne uči sustavno o njihovim temeljnim ljudskim pravima i solidarnosti, niti ih se potiče da aktivno sudjeluju u društvu, te djeca i mladih ostaju zakinuti za kompetencije u građanskoj, medijskoj i političkoj pismenosti.
Stoga je potrebno zajedničko djelovanje donositelja odluka, obrazovnih djelatnika i organizacija civilnog društva na sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja djece i mladih, usmjerenog na osiguranje uspješnijeg usvajanja relevantnih političkih i ljudsko-pravnih znanja, vještina i vrijednosti, pri čemu je nužno da se ti procesi odvijaju u demokratskom ozračju škole.
Promatrajući u cjelini stanje u pravu na obrazovanje u Hrvatskoj, zaključuje se da su sustavu obrazovanja potrebne cjelovite promjene koje moraju biti usmjerene na ujednačenost infrastrukturnog standarda škola, osiguranje jednosmjenske nastave, poboljšanje sustava pomoćnika u nastavi, ulaganja u obrazovne djelatnike kao glavne nositelje promjena u obrazovnom sustavu o kojima ovisi kvaliteta obrazovanja, te osiguranja jednakog pristupa i osiguranje kvalitete obrazovanja na svim razinama.
Za GOOD inicijativu pripremila Tina Đaković, Kuća ljudskih prava Zagreb
Zaključci niza međunarodnih studija koje procjenjuju kvalitetu obrazovnih sustava u zemljama širom svijeta pokazuju uvijek isto – kvalitetan obrazovni sustav je onaj koji brine o svojim učiteljicama i učiteljima kao što brine i o učenicima. Stavljanje naglaska na izvrsnost učitelja važno je zbog jednostavne činjenice kako „kvaliteta obrazovnog sustava ne može nadići kvalitetu njegovih učitelja“ (Barber & Mourshed, 2007). Da je uloga učitelja u učenju učenika ključna govore i podatci opsežnog istraživanja koje je proveo Hattie (2008), gdje je utvrdio kako upravo učitelj ima najveći utjecaj na školska postignuća učenika.
GOOD inicijativa je od početka svog djelovanja, a posebno tijekom organizacije prosvjeda za kurikularnu reformu 2016. i 2017. godine, naglasak uvijek stavljala na učitelje i njihov društveni položaj, smatrajući kako samo oni mogu iznijeti reformske procese. Da bi to mogli, njihov rad mora biti prepoznat u državi i društvu. S druge pak strane, Vlada Republike Hrvatske svoj odnos prema obrazovanju u cijelosti treba pokazati prvenstveno kroz povećanje proračuna za obrazovanje, jer već godinama gledamo velik nerazmjer između proklamirane političke poruke o važnosti obrazovanja i spremnosti na ulaganje u obrazovanje.
Politika u Hrvatskoj nažalost dosad gotovo nikada nije prepoznala važnost ove profesije te je iz godine u godinu, sa svakom novom vladom, ugled učitelja srozavan. To se ne očituje samo u ispodprosječnim plaćama učitelja, već ponajprije kroz odnos politike prema njima, a koji najbolje vidimo u posljednjih mjesec i pol dana otkako je nastupio štrajk. Podcjenjivački odnos prema ovoj, najvažnijoj profesiji u društvu, doveo je do situacije koju imamo danas i koja je s pravom razljutila gotovo cijelu populaciju učitelja u Hrvatskoj. I nije to nikad bilo samo pitanje plaća, već uvijek pitanje odnosa Vlade RH prema ulozi učitelja. Uvođenje kurikularne reforme „preko koljena“, frontalno u sve škole bez stvarne analize stanja na terenu, ministričina izlaganja o tome kako škole dosad nisu valjale pa će ih ona poboljšati te dodatna administrativna opterećenja u kojima učitelji nisu vidjeli nikakav smisao, niti su upitani što o njima misle, doveli su do ovakvog stanja. Ako nekoga s jedne strane stalno podcjenjujete, dok s druge strane očekujete da odradi ogroman posao za koji ćete na kraju vi preuzeti zasluge, morate očekivati upravo ovakav ishod.
Stoga GOOD inicijativa daje punu podršku učiteljima i učiteljicama u Hrvatskoj te svim drugim odgojno-obrazovnim radnicima i radnicama u njihovoj borbi za dostojanstvo. Ovih dana ispisujete vrlo važne stranice povijesti u životu naše zemlje i nakon ovoga ništa više neće biti isto jer ste pokazali snagu i odlučnost u borbi za svoje dostojanstvo.
Borba za zaštitu radničkih ljudskih prava i dostojanstva najteža je borba, no uz podršku građana, uvjereni smo da će učitelji doći do svog cilja.
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću i Obrazovna zviždaljka GOOD inicijative
Obilježavanje 26. obljetnice vojne akcije Medački džep proteklo je u tonu glorificiranja rata, opravdavanja ratnih zločina i manipulacije mladima koje se iskoristilo na tom događaju, umjesto da provedu prvi dan nove školske godine u školi gdje bi trebali učiti kritički promišljati i multiperspektivno sagledavati povijesne činjenice kako se ratno nasilje ne bi ponavljalo u budućnosti. Pozivamo tijela nadležna za brigu o mladima da osude i osiguraju neponavljanje ovakve prakse manipulacije i iskorištavanja mladih kako se ne bi iznova potvrđivalo da je nasilje i gaženje ljudskih prava škola za život u Hrvatskoj.
Nesudjelovanje učenika i učenica na nastavi prvi dan škole zbog odlaska na obilježavanje 26. obljetnice vojne akcije Medački džep na kojoj se glorificirala vojna operacija tijekom koje su na najokrutnije načine ubijeni i mučeni civili, predstavlja manipulaciju mladima i povijesnim činjenicama te ozbiljan društveni problem koji ne smije proći nezapaženo i bez osude.
Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije o pravima djeteta kojom su se države obvezale da će obrazovanje djeteta usmjeriti prema promicanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnoj zajednici u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, ravnopravnosti spolova i prijateljstva među svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama. Također, Strategijom Vijeća Europe za prava djeteta 2016. – 2021. istaknuta je potreba da se više ulaže u obrazovanje za toleranciju i međukulturni dijalog.
GOOD inicijativa poziva Pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku da ispitaju zašto su učenici i učenice umjesto u školi bili na obilježavanju vojne akcije Medački džep te da osude manipuliranje mladima, pogotovo kad su izloženi dezinformacijama i propagandi dužnosnika Vlade RH i Hrvatskog sabora.
Izostavljanje činjenica i veličanje zločina
Saborski zastupnik Stevo Culej na obilježavanju vojne akcije Medački džep govorio je o tome da “rat piše druga pravila gdje se često pravila gube pod emocijom, stresom, pritiskom, i to se događalo, ali rat je završio, u slobodnoj smo Hrvatskoj” zaboravljajući pritom na međunarodno humanitarno pravo koje regulira postupanje prema civilima i ratnim zarobljenicima. Tako relativizira počinjene zločine utvrđene u pravomoćnoj presudi Mirku Norcu, potpuno zanemaruje žrtve te širi neistine koje su za svaku osudu.
Ministar Medved je u svom govoru izbjegao reći istinu o onome što se dogodilo 1993. tijekom VRO Medački džep. U vojnoj operaciji koja provedena u razdoblju od 9. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep, pripadnici Hrvatske vojske i Specijalne policije okrutno su zlostavljali, ubijali i masakrirali civile, palili kuće i gospodarske objekte zbog čega se preko stotinu obitelji iz Rajčevića, Krajnovića, Potkonjaka, Drljića, Strunića, Velikog Kraja, Donjeg Sela, Čitluka, Sitnika, Počitelja, Rogića i Divosela nije moglo vratiti i živjeti u svojim domovima.
Zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu, a na temelju optužnice preuzete od Haškog tribunala, pred Županijskim sudom u Zagrebu proveden je kazneni postupak protiv Rahima Ademija i Mirka Norca.
Optuženicima se, svakom po tri točke optužnice, stavilo na teret da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, i to radnjom nečinjenja, odnosno propuštanja. Rahim Ademi oslobođen je optužbi, a Mirko Norac proglašen je krivim za propuštanje poduzimanja nužnih radnji potrebnih kako bi se spriječilo da njemu podčinjeni pripadnici 9. gardijske brigade ubiju četiri civila i jednog zarobljenog srpskog vojnika te je osuđen na zatvorsku kaznu. Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da su zapovjednici, neposredno podčinjeni Mirku Norcu, izdali zapovijed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Podsjećamo i da je u septičkoj jami pronađeno 11 tijela. Nakon DNA analize utvrđeno da su šest tijela iz Medačkog džepa. Te činjenice nisu našle mjesto u optužnici. U mjesecima nakon operacije, tijekom 1993. godine, a u radnjama hrvatske strane i pripadnika UNPROFOR-a, jer se u vrijeme akcije „Džep ’93“ prostor Medačkog džepa se nalazio u UNPA zoni, srpskoj je strani ukupno predano 76 tijela žrtava, od čega veći broj civila. Unatoč činjenici da je pravomoćnom presudom jasno utvrđena zona odgovornosti Specijalne policije, gdje je bilo najviše žrtava, do danas nije podignuta niti jedna optužnica, kako po zapovjednoj odgovornosti, tako ni za pojedinačne počinitelje zločina.
GOOD inicijativa oštro osuđuje iskorištavanje mladih i očekuje reakciju nadležnih tijela kako bi se spriječile buduće manipulacije mladima i činjenicama te kako bi se društvo suočilo s prošlošću i okrenulo budućnosti temeljenoj na solidarnosti i poštivanju ljudskih prava.
Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (dalje: Kurikulum) objavljena je u Narodnim novinama (NN 10/2019). Provedba kurikuluma, ako je suditi po najavama ministrice Divjak, očekuje se od iduće školske godine. Završni dokument uključio je neke prijedloge s javne rasprave. Međutim, Kurikulum i dalje, kao i do sad, predviđa građanski odgoj i obrazovanje (dalje: GOO) kao međupredmetnu temu za koju bi učitelji uz ostale međupredmetne teme trebali pronaći mjesto tijekom nastavnog sata. Provedba GOO će biti poseban izazov budući da su predmetni kurikulumi i dalje prenatrpani sadržajima koje odgojno-obrazovni radnici primarno moraju poučavati pri čemu nema i teško može biti dovoljno prostora za sve međupredmetne teme pa tako i za GOO. Dodatno, pogledamo li primarno obrazovanje učitelja/ica pokazuje se da oni nisu razvijali kompetencije potrebne za poučavanje ovog područja, a mnogi od njih i sami izražavaju nespremnost za poučavanje što je veliki problem budući da sustav očekuje da svi poučavaju ovo područje.
U Kurikulumu je GOO sužen na 3 domene: ljudska prava, demokraciju i društvenu zajednicu. U svrsi Kurikuluma navodi se da su „vještine, na razvoj kojih je Građanski odgoj i obrazovanje ponajviše usmjeren, [su] kritičko mišljenje na etičkim načelima i komunikacijske vještine potrebne za društveno i političko sudjelovanje“ (str. 1). Dodatno, građanski odgoj će uključivati „poznavanje uloge svih elemenata politike, institucija, zakona, javnih i političkih procesa preduvjet je za ostvarivanje aktivnog građanstva usmjerenog ka funkcioniranju i razvijanju demokratskog sustava te izgradnji učinkovite javne uprave“. Pozitivno je što se u uvodnom dijelu svrhe spominje pristup učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (daroviti i učenici s teškoćama).
Priprema mladih za aktivno sudjelovanje u suvremenim demokracijama i kritičko mišljenje zvuči kao poželjan cilj za koji bi se mogla prikupiti šira podrška jer naši mladi to zaslužuju. Međutim, politička elita nam pokazuje da nije tako. Stoga je Hrvatsko politološko društvo, u četvrtak 4. travnja održalo tribinu posvećenu upravo ovoj temi.
Tribina Hrvatskog politološkog društva: Osvrt na kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja
Na tribini koju je moderirao Marko Matijević s portala Srednja.hr, a popratili su je studenti, aktivisti organizacija civilnog društva pa i GOOD inicijative te članice i članovi Hrvatskog politološkog društva, uvodničari su bili znanstvenici koji se već dulje vrijeme sustavno bave temom GOO-a: Berto Šalaj, Vedrana Spajić Vrkaš i Nikola Baketa.
Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti uvodno je objasnio razlog okupljanja. Na tribini se razgovaralo o aktualnom Kurikulumu GOO koji je stupio na snagu odlukom ministrice Divjak i koji će se započeti provoditi od iduće školske godine. Do sada je na snazi od 2014. godine bio Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja, kojeg Šalaj skraćeno naziva Mornarovim programom, koji je također, kao i novi Kurikulum predviđao obveznu međupredmetnu provedbu. Međutim, praksa je pokazala da se provedba događa u manjem broju škola, a o kvaliteti je uzaludno govoriti, a teško ju je i pratiti.
Neke greške, novog kurikuluma koje je Šalaj istaknuo su npr. jedan od ishoda koji glasi „učenike poučavati o nedostacima direkte demokracije“, ali ne i o prednostima te je za treću domenu Društvene zajednice istaknuo da je nejasno što ona obuhvaća.
Međutim, zbog međupredmetnosti za koju nema dovoljno mjesta u programu i zbog činjenice da učiteljima nedostaju kompetencije za ovako nesređen i terminološki neodređen sadržaj, Šalaj zaključuje da „ako nastavnik nije imao prethodno obrazovanje o GOO, pred ovakvim kurikulumom može samo sjesti i plakati“ te da je ovaj kurikulum „kao sveta vodica – ne šteti, ali ni ne pomaže“.
Šalaj ističe da je njegovo čvrsto uvjerenje da kvalitetno provođenje GOO-a nije moguće bez barem jedne godine zasebnog predmeta u OŠ i SŠ. Predmet neće riješiti sve probleme, ali će biti jedan pozitivan korak naprijed koji će pokazati ozbiljnost i političku volju da se građanski stvarno uvodi. Sada GOO ovisi o entuzijazmu nastavnika, a obrazovanje nastavnika u vrlo maloj mjeri uključuje GOO, a cjeloživotno stručno usavršavanje u tom području je potpuno neadekvatno.
Šalaj zaključuje da je ovakav Kurikulum odraz „politike kontinuiteta, odnosno stabilnosti, oko GOO-a koja u ovom slučaju znači kontinuirano zanemarivanje i marginalizaciju GOO-a“. Šalaj smatra da se ta marginalizacija ovim kurikulumom neće poboljšati. I zaključuje da svi oni koji su uključeni u ovu temu, uz ovakav pristup vlasti, gube entuzijazam.
Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu opisuje primjere po čemu se vidi da je ovaj kurikulum napravljen „navrat nanos“. Primjer je „random” ubacivanje domoljublja koje samo po sebi nije nepotreban ni nepoželjan ishod, ali kojeg nema u ishodima niti u ciljevima, nego je kasnijom intervencijom ubačeno u sadržaje koji zvuče nezgrapno, primjera radi: „Poticanje domoljublja ostvarivanjem dječjih prava“ (str.15). Baketa navodi da je analizirao komentare u javnom savjetovanju, opisuje pristigle komentare o domoljublju i čovjekoljublju te navodi da su intervencije u kurikulum rezultat kompromisa HDZ-a sa strankom s kojom su ranije ušli u koaliciju, a zatim se nastavlja politika ministrice Divjak o neideologizaciji. Napominje da iako je i u Jokićevoj reformi GOO bio predviđen kao međupredmetna tema, opcija devetog razreda barem je nudila priliku da se otvori mogućnost barem jedne godine zasebnog predmeta. Dodatno, Baketa se osvrće na kvalitativno istraživanje koje su on i Marko Kovačić proveli s učiteljima koji provode GOO. Pokazalo se da učiteljima nedostaju kompetencije, da ne misle da međupredmetnost nosi išta novo jer omogućuje da oni koji ne žele provoditi GOO niti ne moraju. Nešto više informacija o provedenom istraživanju, stavovima učitelja i stručnjaka o aktualnom provedbi GOO-a možete pronaći na stranicama GOOD inicijative.
Spajić Vrkaš, naglašava da je vrlo važno uvesti GOO jer je očigledno da mladi ne razumiju sebe kao subjekta u politici. Predstavlja kako je ona zajedno sa širim krugom stručnjaka iz institucija i organizacija civilnog društva izradila Kurikulum 2012. godine koji se eksperimentalno provodio u 12 škola dvije školske godine. Opisuje da su iskustva toga Kurikuluma i njen osobni stav da je važna međupredmetnost, ali je potreban i poseban predmet krajem osnovne i početkom srednje škole. Iako su 2014. godine rezultati eksperimentalne provedbe potvrdili taj zaključak i kvalitetu tadašnjeg Kurikuluma, doslovno se preko noći pojavio novi Program međupredmetnih sadržaja kojeg je Mornar usvojio. O nedostatku kvalitete tog dokumenta se slaže s Bertom Šalajem i ističe da je on potpuno neupotrebljiv te ga opisuje kao „blesavi papir“ koji se odmiče od učenja građanskog odgoja kako nas uči liberalna tradicija prema konceptu privatnog građanina koji je aktivan jedino u humanitarnoj djelatnosti.
Spajić Vrkaš ističe da je „dosadašnja provedba prema programu iz 2014. bila nakaradna jer nikad nije bilo jasno što mi pod građanima razumijemo, a ni nastavnike nismo nikad pripremili za provedbu“. Uz politološku, vrlo je važno razviti ljudsko-pravnu i interkulturnu dimenziju i inkluzivno ozračje, a za sve to su nastavnici nepripremljeni. Na sustavu izobrazbe nastavnika nije napravljeno ništa dobro. AZOO kojoj je povjerena izobrazba se sustavno bavi samo mirnim rješavanjem sukoba, a nastavnici su kroz intervjue i fokus grupe pokazivali da nemaju razvijena znanja ni vještine ni za mirno rješavanje sukoba iz pozicije ljudskih prava i ravnopravnosti, a kamoli za druga područja“.
Za aktualan Kurikulum kojeg je donijela ministrica Divjak, Spajić Vrkaš navodi da je uzeo dijelove iz onog iz 2012. što je pozitivan pomak, ali Kurikulum u cijelosti opisuje kao „ nesređeni dokument“ i „patchwork“ kojem treba dorada i koji nema povezane ishode i sadržaje. Ističe da bi se njega dalo srediti „samo tko će se toga prihvatiti?“. Kao dodatnu kritiku ističe da je u njemu izbačen pojedinac kao nositelj prava i dogovornosti te da su stavili sve samo sustavne pojmove. Zaključuje s pitanjem: „Kakav je to sustav, bez pojedinca? Krenimo se brinuti za pojedinca jer nam on nestane.“ I dodatno ističe da „ni savršen tekst ni pripremljeni nastavnici ne mogu ništa bez demokratizacije škole“.
U raspravi koja je uslijedila, Šalaj ističe dvije silnice zbog koji GOO nije uveden: „nije postojala politička volja ni jedne od dvije velike stranke koje su bile na vlasti, a očito ni akademska zajednica i civilno društvo nisu uspjeli napraviti dovoljan pritisak“ te nastavlja s komentarom da je „ovo samo jedna predstava i kamuflaža s kojom nitko ne može ništa. Dokaz tome je što nema ni javne rasprave jer nema oponenata budući da se ono ne provodi, dok primjera radi oko povijesti koja se provodi ima puno rasprava. Tek rasprava bi pokazala treba li patriotizam biti dio GOO-a, ali te rasprave nema. Javna rasprava bi značila minimalni zajednički nazivnik“. Moderator ističe da je kritiziranje loših postupaka domoljubno ponašanje i da je ovo jedna domoljubna tribina.
Vedrana Spajić Vrkaš navodi da se u školama radi sve više na aktivnim građanima, ali postoji jasna granica i najnevjerojatnije je da učenici znaju tu granicu. To je paternalistički model participacije (Haartman, manipulativan participacija) jer se otvara prostor za diskusiju, ali bez dovođenja u pitanja autoriteta nastavnika i bez prave participacije te razvoja argumentacije i na činjenicama temeljene rasprave. Opisuje kako je analiza koju je napravila studentica sa studija pedagogije pokazala da je većina pitanja u udžbenicima za niže razine, a najmanje ima pitanja vezanih uz kritičko mišljenje.
Spajić dodaje da kod Programa iz 2014. kao i kod novog Kurikuluma nije jasan koncept građanstva koji se zastupa niti teorijska pozadina iz koje se polazi pa sukladno tome ostaje nedorečeno kamo nas ovakav građanski vodi. Priprema li mlade za podanike, ili buduće aktivne građane? Dodatno, ističe da je konceptualna nedorečenost posebno zabrinjavajuća kada je sustav podrške učiteljima organiziran kroz Agenciju za odgoj i obrazovanje ostavljen isključivo aktivnim članovima Hrasta, osobito Nevenki Lončarić Jelačić koja je savjetnica za građanski odgoj.
U nastavku se raspravljalo o prosvjedu učenika protiv klimatskih promjena uz opisivanje da se tu već pokazala da se učenici suočavaju s izazovima pregovaranja s upravama škole oko neopravdanih sati pa dio mladih polako odustaje od angažmana. Baketa je odgovorio da je odustajanje mladih očekivano s obzirom da mladi ne vide pozitivne primjere da političke elite slušaju glas s prosvjeda. Također, opisuje aktualne procese kao „igranje demokracije“, a ne stvarno sudjelovanje mladih i primjećuje da postoje razine do koje ide demokratizacija škola na način da se više na simboličnoj razini organiziraju izbori za vijeća učenika.
Stručnjaci suglasni – pozitivan pomak se ne očekuje
Stručnjaci iz prakse, oni sa znanstveno-istraživačkih institucija, jednako kao i oni iz GOOD inicijative koja okuplja organizacije civilnog društva koje se zalažu za kvalitetno uvođenje GOO-a i izdala je kritičko priopćenje o novom Kurikulumu, suglasni su da aktualan oblik uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja ne donosi pozitivne pomake. Iako je Kurikulum nešto bolji od vrlo neadekvatnog Programa međupredmetnih sadržaja iz 2014. godine, konceptualno je nejasan i potrebno ga je sadržajno doraditi te uskladiti odgojno-obrazovna postignuća sa sadržajima. Dodatno, međupredmetna provedba sedam tema za koje bi učiteljice i učitelji te nastavnice i nastavnici trebali pronaći mjesta u programima predmeta koji su opterećeni činjenicama, a nedostaje im prostora za analizu i kritičko mišljenje, teško može donijeti novu kvalitetu i stvarno doprinijeti razvoju učeničkih kompetencija. Ako tome dodamo činjenicu da su odgojno-obrazovni radnici nedovoljno educirani za područje GOO, a svima im je nametnuto da ga poučavaju. Građanski odgoj djece i mladih i dalje je prepušten entuzijazmu pojedinki i pojedinaca, koje sustav ne samo da nedovoljno podržava, nego im i izostanak političke volje te neuređenost obrazovnog sustava aktivno otežava mogućnost pozitivnog utjecaja na građansku i društvenu kompetenciju djece i mladih.
GOOD inicijativa, Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava upozoravaju kako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja izigralo proceduru te školama i nastavnicima nametnulo novi prijedlog kurikuluma povijesti. Naime, Ministarstvo je novu verziju kurikuluma povijesti objavilo u Narodnim novinama, čime je taj kurikulum automatski stupio na snagu bez da je ponovno prošao proceduru javnog savjetovanja, iako je stručna, ali i šira javnost u posljednjih nekoliko mjeseci pokazala veliko zanimanje za ovu temu. Dodatno, nova radna skupina koja je sastavljena kako bi preradila spornu prethodnu i izradila ovu verziju kurikuluma povijesti imenovana je na netransparentan način.
U ovom kurikulumu, izmjene u odnosu na
prethodni prijedlog su minimalne i uglavnom kozmetičke. Dijelovi koji su najviše
kritizirani tijekom javnog savjetovanja su doslovno samo uklonjeni ili je
ponegdje zamijenjena riječ ili dvije.
Kurikulum je nedovoljno razrađen, u tolikoj mjeri da su teme i ishodi gotovo isti za osnovne škole i gimnazije, iako bi učenici koji su u osnovnim školama trebali naučiti temelje, trebali bi u gimnazijama imati napredniji i izazovniji kurikulum.
Iako objektivniji i manje nacionalistički usmjeren od prethodnog, ovaj kurikulum ponovo izbjegava suočiti se s kontroverznim temama, posebno onima iz povijesti 20. stoljeća, nazivajući režime, zločine i počinitelje uljepšanim i nepreciznim imenima, time ih relativizirajući. Tako zločini u NDH, kao niti oni počinjeni u Hrvatskoj 1990-ih, u ovom kurikulumu nisu spomenuti, što odaje dojam da su namjerno izostavljeni.
Ovakva nastava povijesti nije povezana ni s građanskim odgojem i obrazovanjem jer su brojne teme koje bi se trebale vezati na njega izostavljene ili su svrstane među izborne teme, koje će se zbog pretrpanosti sadržaja teško stići obraditi. Naime, kurikulum povijesti je ponovno prenatrpan sadržajem, sve teme su strogo propisane te se ne ostavlja nikakvu slobodu nastavnicima da oblikuju nastavu u skladu s očekivanim odgojno-obrazovnim postignućima i potrebama učenika, kao ni učenicima da istražujući razvijaju svoje kompetencije. I dalje su primorani na „protrčavanje“ kroz gradivo i na učenje gomile podataka, umjesto da takva nastava povijesti postane dio povijesti. Kurikulum povijesti koji zaobilazi određenje prema povijesnim događajima, ne doprinosi razvoju demokratskih kompetencija, ostavlja prostor za relativizaciju i revizionizam i ne potiče multiperspektivnost.
Ovaj kurikulum, iako ponešto popravljen u odnosu na prijedlog koji je početkom godine upućen na javno savjetovanje, ne predstavlja najavljivanu reformu, niti donosi promjenu u načinu poučavanja povijesti. Jednostavno rečeno, njegovim uvođenjem stanje ostaje isto kao i dosad. Postavlja se pitanje jesmo li uzalud potrošili dvije godine na izradu novih kurikuluma s ciljem reforme školstva, pa unutar toga i nastave povijesti, da bi se vratili na staro? Jesu li ovom Ministarstvu učenici pokusni kunići, kojima se kurikulum može mijenjati kako kome odgovara bez razmišljanja o posljedicama?
GOOD inicijativa, Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava upozoravaju da novi prijedlog kurikuluma za nastavni predmet Povijest predstavlja korak unatrag jer ne potiče kritičko razumijevanje povijesnih zbivanja i multiperspektivnost te traže njegovo povlačenje iz procedure. Prijedlog kurikuluma povijesti o kojemu danas raspravljamo nije isti prijedlog koji je prošao postupak javnog savjetovanja i zaprimio pozitivne recenzije, već je zamijenjen suštinski različitim prijedlogom koji promiče nacionalistički diskurs, povijesni revizionizam i zastarjele didaktičke koncepte. Vidljivo je da je taj novi dokument izrađen u samo dvadesetak dana, pa je čitav sadržaj unutar dokumenta nabacan i nepromišljen, a autorima su se potkrale i činjenične pogreške. Preveliki broj predviđenih obveznih nastavnih tema u novom prijedlogu kurikuluma te gomila podataka koje učenici u kratko vrijeme moraju usvojiti predstavljaju upitni doprinos razumijevanju povijesti.
Danas kada su u javnom prostoru sve prisutnije interpretacije povijesti koje brišu granicu između realnosti i fikcije, nastava povijesti mladima treba pružiti sposobnost razlikovanja znanstveno utemeljenih povijesnih interpretacija od povijesnih mitova i falsifikata.
Nastava povijesti bi trebala biti saveznica građanskog odgoja i obrazovanja, a ovim prijedlogom kurikuluma namijenjena joj je uloga izgradnje identiteta utemeljenog na narativu o hrvatskom herojstvu i hrvatskoj žrtvi bez kritičkog propitivanja tamnih strana povijesnih događaja. Dok svjedočimo relativizaciji i normalizaciji ustaštva u javnom prostoru, prema ovom kurikulumu povijesti ishod učenja o NDH je da učenik analizira „stvaranje NDH, utvrđivanje granica, stvaranje vojske i organizaciju vlasti”, dok se ustaška ideologija, logori i zločini nigdje ne spominju. Documenta, Inicijativa mladih za ljudska prava i GOOD inicijativa zahtijevaju od Ministarstva znanosti i obrazovanja da uvaži prijedlog kurikuluma povijesti u kojeg je utrošeno dvije godine rada i koji je krajem 2018. godine prošao postupak javnog savjetovanja. Radnoj skupini koja je radila na hvaljenom kurikulumu ministarstvo treba omogućiti završetak izrade prijedloga kojeg karakteriziraju uvažavanje povijesnih činjenica, promicanje pluralističnosti i multiperspektivnost te kritičko razumijevanje kompleksnosti koje proizlaze iz povijesnih zbivanja, sukladno ranijim preporukama koje je GOOD inicijativa bila iznijela.
Već pri prvom pogledu na novi kurikulum povijesti, jasno je da je to potpuno novi dokument, koji nije povezan s onim Prijedlogom koji je krajem 2018. godine prošao javno savjetovanje i dobio pozitivne recenzije.
Zadatak ove Ekspertne radne skupine bio je doraditi taj dokument, korigirati dijelove koji nisu bili pozitivno ocijenjeni. Vidljivo je da je taj novi dokument izrađen u samo 20-ak dana, pa je čitav sadržaj unutar dokumenta nabacan i nepromišljen, a autorima su se potkrale mnoge činjenične pogreške (npr. Histre svrstavaju u Ilire, koji to nisu bili (str. 32); barok svrstavaju u srednjovjekovne umjetničke stilove (str. 43), itd.).
Upitna je i svrha nastave povijesti, kako je definira novoformirana Ekspertna radna skupina. Dok u kurikulumu iz 2018. godine stoji sljedeće: „Svrha učenja povijesti stoga je poticati interes učenika za proučavanje prošlosti, razvijati radoznalost, imaginaciju i analitičko mišljenje učenika, omogućiti razumijevanje sadašnjosti te stjecanje znanja i vještina nužnih za upućeno i aktivno sudjelovanje učenika u društvu kao građana Hrvatske, Europe i svijeta.“ (str. 6), novi prijedlog kurikuluma kao glavnu svrhu učenja povijesti navodi „Ona (nastava povijesti) prije svega pridonosi izgradnji osobnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta pojedinca.“ (str. 2).
Smatramo da svrha moderne i na povijesnoj znanosti utemeljene nastave povijesti treba biti poučavanje mladih utemeljeno na činjenicama, a ne na mitovima te razvijanje kreativnog i kritičkog razmišljanja kod učenika i učenica, kao i povezivanje prošlih događaja i procesa sa suvremenima. Nastava povijesti treba doprinositi obrazovanju aktivnih građana ovog društva i doprinositi demokratičnosti, otvorenom i argumentiranom dijalogu i pomirenju. Uvjereni smo da poučavanje povijesti kojemu je glavni ciljem izgradnja nacionalnog identiteta ne vodi ka obrazovanju mladih za stvaranje pozitivnih pomaka u društvu, nego naprotiv, ka stvaranju skupine mladih koji misle nacionalistički, koji će podupirati prevladavajući trend rastućeg ekstremizma i političke radikalizacije, te širiti netrpeljivost prema svima drugima i drugačijima. Takva nastava ne vodi ka kritičkom i kreativnom promišljanju, aktivnom uključivanju učenika u proces nastave, kao što ni ne pridonosi stvaranju budućih odgovornih članova društva koji će biti spremni sudjelovati u demokratskim procesima na lokalnom, nacionalnom i europskom nivou.
Tehnički koncepti nastave povijesti (str. 5-8) u ovom prijedlogu kurikuluma opisani su vrlo nejasno, bez navedenih ishoda koje učenik treba steći učenjem, niti su odijeljeni koncepti za učenike osnovnih i srednjih škola. Smatramo posebno problematičnim predviđeni način obrade povijesnih izvora. Autori ovog kurikuluma, naime, navode da učenici trebaju upoznavati razne vrste primarnih i sekundarnih izvora, razumjeti značenje istih izvora za proučavanje prošlosti i znati oblikovati odgovore prema podacima iz izvora. Učenici i učenice moraju poznavati izvore, znati njihovu važnost i znati se koristiti njima, posebno u nastavi koja je usmjerena na aktivno uključivanje učenika, na učenje na iskustvu, te u nastavi koja nastoji razvijati kritičko i kreativno mišljenje. No, smatramo da bi kurikulum treba jasno odrediti i razlikovati stupnjeve poznavanja izvora za učenike osnovnih i učenike srednjih škola. Također, trebalo bi objasniti i prilagoditi načine istraživanja koje će učenici sami provoditi, njihovoj dobi, sposobnostima i znanju. Opisani način provedbe tog istraživanja – postavljane istraživačkog pitanja, samostalan izbor metoda rada i metoda prikazivanje rezultata – ostavlja dojam da je pred učenike postavljen pretežak zadatak. Time ih ne motivira i ne potiče na rad, već upravo suprotno, stvara se dojam povijesti kao dosadnog i teškog predmeta, kojeg učenici moraju učiti više od ostalih predmeta, a to učenje ne daje željene rezultate. U nastavku dokumenta, među ishodima, povijesni izvori ni samostalno provođenje istraživanja više se ne spominju niti je ostavljeno vrijeme za rad na njima. Isto tako, dokument ne spominje rad s povijesnim zemljovidima, slijepim kartama, lentama vremena, statistikama i svim ostalim pomagalima, koji su sastavni dio nastave povijesti, čak ih ne navodi ni kao korisne pri opisu koncepata vremena i prostora. Nastava koja se provodi bez korištenja izvora i ostalih navedenih nastavnih pomagala, kao i bez provođenja samostalnih istraživanja neće dati željene rezultate, jer kod učenika ne potiče kreativno ni kritičko razmišljanje niti ih aktivno uključuje u rad. Takvi naputci ostali bi mrtvo slovo na papiru.
Satnica nastave povijesti u svim razredima osnovne i srednje škole ostala je nepromijenjena, dakle 70 školskih sati godišnje u osnovnoj školi (od 5. do 8. razreda) i 70 sati u svim razredima gimnazija, osim u četvrtom razredu općih gimnazija, kada je to 96 sati. Ovaj kurikulum ne bavi se strukovnim školama, one su dio posebnog dokumenta, iako su bile dio prethodnog Prijedloga. One su sada dio novog, odvojenog dokumenta, imaju svoj posebni kurikulum.
Novi kurikulum propisuje 28 obveznih tema, koje je svaki nastavnik obavezan obraditi, i još neki neodređeni broj izbornih tema, koje su predložene u samom kurikulumu. Ukupno, to je od 34 do 38 tema godišnje! Ponavljamo, u 70 školskih sati. Već iz samih naslova nekih od navedenih obveznih tema, kao što su “Hrvatska u Habsburškoj Monarhiji i otpor bečkom centralizmu”, “Prvi svjetski rat – izmjena granica u Europi”, “Hrvatska i Hrvati u Drugom svjetskom ratu”, “Hrvatska i Hrvati u drugoj Jugoslaviji”, jasno je da zahtijevaju nekoliko sati obrade, svakako više od jednog. Toliki broj obaveznih tema podrazumijeva “protrčavanje” kroz gradivo, jer za dublji ulazak u teme ne ostaje vremena, te samo navođenje i učenje faktografije, bez ikakve mogućnosti za kreativnost i slobodu učenika ili nastavnika. Smatramo da je to situacija kakvu imamo danas, a koju smo željeli promijeniti, pa se zbog toga i pristupilo reformi obrazovanja i izradi novih kurikuluma. Gledajući aktualan prijedlog kurikuluma, postavlja se pitanje je li nam on uopće potreban, ako ne donosi nikakve promjene?
Kod opisa 28 tema navedeno je da su one isključivo iz “nacionalne povijesti te razvoja zakonodavstva, ljudskih prava i građanskog društva”, što je demantirano pri pogledu na popise tema, gdje nalazimo teme poput “Egipat i Mezopotamija – pismo i zakoni mijenjaju i određuju život ljudi”, “Život u grčkom gradu državi: Sparta i Atena”, “Od Istočnog Rimskog Carstva do Bizantskog Carstva”, “Primjeri nastanka nacionalnih država: Italija i Njemačka”, i brojne druge. Nadalje, teme ljudskih prava i građanskog društva, nalaze se isključivo u predloženim izbornim temama.
Pri definiranju tema i ishoda, sadržaji se u cijelom kurikulumu promatraju s gledišta nacionalne povijesti, za što smatramo da nije dobar pristup. Iako ne dvojimo oko toga da se nacionalna povijest treba proučavati i poučavati, poučavanjem temeljenim isključivo na promatranju primjera na hrvatskom prostoru, gubimo širu perspektivu, te je teško primjenjivati koncepte kao što su uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena i dr. Smatramo da je bolje, za konačnu sliku i ishode koje učenik treba steći po završetku učenja, da se procesi, kontinuiteti i promjene promatraju na europskoj razini, pritom uključujući i navodeći nacionalne primjere kad god je to moguće. Također, Prijedlog ne uključuje lokalnu i zavičajnu povijesti, koja je bila dio prethodnog kurikuluma, i važan je dio nastave povijesti, posebno za niže uzraste.
Također, s promatranjem sadržaja iz nacionalnog rakursa, stručna radna skupina definira ishode koji su najblaže rečeno dvojbeni, tj. upitno je može li povijesna znanost uopće na njih odgovoriti. Tako je npr. kod ishoda “učenik objašnjava kako, kada i zašto su se proizvodnja hrane, obrti, trgovina i novac pojavili u pojedinim ljudskim zajednicama na hrvatskom prostoru i svijetu te njihovu važnost za razvoj društva” (str. 12), “učenik objašnjava najznačajnije izume prapovijesnog čovjeka na prostoru današnje Hrvatske i ljudi ranih civilizacija te njihovu uporabu i nasljeđe” (str. 13), i druge, upitno znamo li mi odgovor na to, i jesu li navedeni fenomeni postojali na hrvatskom prostoru u navedeno vrijeme. Jer ako ni sama znanost ne može ponuditi odgovore na pitanja kada se pojavljuje hrana, novac, koji su to izumi na hrvatskom prostoru, i na ostale prethodno navedene pojmove, kako onda možemo očekivati od učenika da na ta pitanja daju odgovore?
Za razliku od obveznih tema, koje su opisane isključivo kao nacionalne, izborne teme opisane su kao teme iz europske i svjetske povijesti. Međutim, i predložene izborne teme su raznolike, uključuju i one iz nacionalne povijesti. Zbrku u ovom kurikulumu dobro ocrtava i napomena koja se nalazi u tablicama ispod navedenih izbornih tema, a koja objašnjava da je cilj preporučenih tema “ukloniti eurocentričnost u nastavi i uvesti učenike u iskustva življenja naroda i kultura izvan europskog kulturnog kruga”. Ako su osnovne teme isključivo iz nacionalne povijesti, a izbornima je svrha da uklanjaju eurocentričnost, gdje je onda prostor za europske teme, bez kojih je nemoguće proučavati hrvatsku povijest? Ili su te teme nevažne za naše učenike?
Možda najproblematičniji dio kurikuluma je zapravo sadržaj, odnosno teme i ishodi, u kojima je, uz naglasak na nacionalnoj povijesti, vidljiva velika prisutnost kršćanstva, ulogom crkvenih institucija i katoličkih poglavara.
Ono što najviše zabrinjava su teme odnosno ishodi, čija je namjera relativizirati i umanjiti važnost nekih povijesnih događaja. Tako među temama za 6. razred osnovne škole i drugi razred gimnazije nalazimo teme koje se bave križarskim ratovima, a naslovi su im “ekspanzija kršćanske Europe” i “širenje europskog obzora prema Istoku”. Takvim naslovima nastoji se prikazati križarske ratove kao pozitivan događaj u europskoj povijesti koji je imao pozitivan utjecaj na Istok, što nikako ne bi trebala biti poruka koju prenosimo učenicima. U ishodima za učenike srednje škole, od njih se očekuje da analiziraju talijansku ekspanziju prema istočnom Jadranu u razdoblju između 1915. i 1924., zajedno s velikosrpskim projektima i Londonskim ugovorom, reducirajući povijest prve i druge Jugoslavije na pitanje teritorijalnih pretenzija.
Isto tako, sve teme vezane uz Holokaust, posebno na prostoru NDH, te zločine počinjene od strane pripadnika Ustaškog pokreta, ili su ispuštene iz ishoda – iako se u temama spominju, s ciljem da se prenese poruka da one nisu bitne – ili ih se stavlja u kontekst modernizacije i opismenjavanja. Tako nalazimo sljedeće ishode: “Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem”. Dakle, ne spominje se Holokaust na prostoru NDH, nego se skriva pod imenom Jugoslavije, i zločini su svrstani u isti ishod s modernizacijom i opismenjavanjem?! U ishodima za srednju školu, nalazimo sljedeći ishod: “Učenik objašnjava događaje Drugoga svjetskog rata na prostoru prve Jugoslavije te okolnosti koje su dovele do njezina raspada, stvaranje NDH, utvrđivanje granica, stvaranje vojske i organizaciju vlasti.” Kao što je vidljivo iz navedenog, ne govori se o zločinima u NDH, logorima i sličnim temama, samo o uspostavi i organizaciji države i vojske, čime se ne prenosi jasna informacija o zločinima počinjenim u NDH.
U nastavu povijesti o Domovinskom ratu, ratu u Bosni i Hercegovini te drugim ratovima i oružanim sukobima na području bivše Jugoslavije u periodu 1991.-2001., trebalo bi uključiti izvore i kritičke interpretacije utemeljene na sudski utvrđenim činjenicama pred domaćim i međunarodnim pravosuđem. Nema sumnje da su rat i nasilje snažno obilježili suvremeno hrvatsko društvo i da mu treba posvetiti prostor u nastavi povijesti. No nastava povijesti trebala bi predstavljati doprinos izgradnji mira, a ne divinizaciji rata. Stoga smatramo da bi naglasak u ishodima trebao biti na pijetetu prema svim žrtvama, izgradnji povjerenja i mirovnom aktivizmu u vrijeme rata i poraća.
U obradi događaja koje tematiziraju devedesete godine prošlog stoljeća izostavilo se spomenuti sudjelovanje Republike Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini koje je utvrđeno u nekoliko pravomoćnih presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a s kojim je suradnja utvrđena Ustavnim zakonom o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom („Narodne novine“ 32/96).
U razradi ishoda ne može se pronaći upute za učenike da analiziraju i opisuju sudjelovanje RH u ratu na području Bosne i Hercegovine, a da se ne radi o „obrani od velikosrpske agresije“. U sadržajima za ostvarivanje odgojno – obrazovnih ishoda ne nalazi se u dijelu „Oslobodilačke operacije Hrvatske vojske i policije: Maslenica, Bljesak i Oluja“ dio koji analizira kršenja ljudskih prava koje ne spadaju u aspekt oslobodilačkog dijela operacija. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina sastavni je dio kurikuluma, što smatramo važnim, kao i Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, čiji spomen je izostao.
Također, ni u sadržajima, ni u ishodima aktualnog prijedloga kurikuluma aktivnosti vezane za mirovni aktivizam koji je postojao 90ih godina, nisu pronašle mjesto.
Terminološki neispravni „velikosrpski ekspanzionizam“ te činjenično problematični koncept „Područje RH i BiH kao jedinstveno ratište“ ne bi trebali imati mjesta u kurikulumu povijesti.
Napokon, iako je u završnom poglavlju Prijedloga istaknuta veza nastave povijesti s drugim predmetima i međupredmetnim temama, posebno s građanskim obrazovanjem i odgojem, zanimljivo je primijetiti da su teme koje se bave razvojem demokracije, ljudskim i ženskim pravima, ropstvom, dekolonizacijom, stavljene pod izborne teme. Ova radna skupina ih ne smatra bitnima jer se ne uklapaju u sliku svijeta kakvu promiču ovim dokumentom.
Zbog svega spomenutog, smatramo da ovaj Prijedlog ne ispunjava svrhu i cilj svog nastanka, da nije povezan s modernom povijesnom znanošću niti sa suvremenom metodikom nastave povijesti. Također, ne unosi ništa novo niti inovativno u nastavne prakse, nego nastavlja s gomilanjem gradiva i činjenica. Zbog toga, smatramo da dorada ovog prijedloga kurikuluma nije moguća i zahtijevamo od Ministarstva da se prethodni prijedlog kurikuluma povijesti, koji je prošao proces javnog savjetovanja u studenom 2018. godine, bude zaista korigiran te da od rujna 2019., s početkom nove školske godine, stupi na snagu kao važeći kurikulum povijesti u svim osnovnim i srednjim školama.
Reforma za ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak znači ukidanje biologije, geografije i povijesti učenicima strukovnih škola u eksperimentalnoj provedbi modela dualnog obrazovanja. Ponovno se pokazalo da se nepromišljene i brzoplete odluke koje ministrica podvodi pod Školom za život, prelamaju preko djece i njihove budućnosti.
Izuzimanjem ionako malo društveno-humanističkih predmeta iz strukovnog obrazovanja učenicima i učenicima se uskraćuju vrijedna opća znanja, smanjuje mogućnost napredovanja i obrazovanja u budućnosti te ih se zatvara u uske ćelije. Umjesto poticanja da uz svoju struku imaju temeljna opća znanja, Ministarstvo se odlučilo na dodatno uskraćivanje prilika budućim generacijama. Istodobno, provedena istraživanja pokazuju kako učenici strukovnih škola u Hrvatskoj imaju najnižu razinu kompetencija i to osobito u društvenom području. Istraživanja građanske pismenosti pokazuju i slabiju razvijenost građanske i društvene kompetencije upravo učenika trogodišnjih programa, kako u području znanja tako i u području demokratskih stavova i vrijednosti. Jedan od glavnih uzroka za to upravo je manjak društveno-humanističkih sadržaja, a ukidanjem upravo takvih predmeta te se razlike među mladima još više produbljuju i učenicima se onemogućava razvoj temeljnih kompetencija. Predviđene promjene u strukovnom obrazovanju ne ostavljaju prostor da se učenici pripreme za svoju građansku ulogu, a doprinose i slabijem razumijevanju među mladima, odnosno temelj su za kasnije veće nesuglasice u društvu.
Ovakav odnos prema mladima koji pohađaju strukovne škole pokazuje da ih obrazovne vlasti podcjenjuju i zanemaruju. U konačnici se kobne posljedice vide na ukupnoj kvaliteti života tih mladih ljudi, na njihovom osobnom i socijalnom razvoju, društvenoj uključenosti i participaciji kao i na njihovoj zapošljivosti, a zatim i teškoćama vezanim uz uvjete rada ili nemogućnosti pristupa radnom mjestu od kojeg će biti moguće dostojanstveno živjeti. Također, s obzirom na dinamičnost tržišta i potreba vremena u kojem živimo, pogotovo onog koje dolazi, bit će uskraćeni za lakšu prilagodbu i promjenu zanimanja. Posebno zabrinjava način na koji je ova promjena učinjena, odnosno činjenica da se učenike/ice i nastavnike/ice nije ništa pitalo, a nije ih se čak ni pravovremeno informiralo.
GOOD inicijativa podsjeća ministricu kako je cilj odgoja i obrazovanja u školskim ustanovama “osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima, (…) osigurati učenicima stjecanje temeljnih (općeobrazovnih) i stručnih kompetencija, osposobiti ih za život i rad u promjenjivom društveno-kulturnom kontekstu prema zahtjevima tržišnog gospodarstva, suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i znanstvenih spoznaja i dostignuća, (…).”
Isto tako, cilj strukovnog obrazovanja je “omogućiti polaznicima stjecanje temeljnih i strukovnih kompetencija za dobivanje kvalifikacija potrebnih tržištu rada, za daljnje obrazovanje te cjeloživotno učenje, a u funkciji osobnog razvoja te gospodarskog i općeg razvoja društva,(…).
Nasuprot tim ciljevima i u skladu s posljednjim potezima ministrice postaje sve jasnije da je Škola za život priprema za život u siromaštvu i društvenoj isključenosti.
U 2018. godini javnost je imala prilike svjedočiti ugrožavanju slobode rada znanstvenica i znanstvenika, novinarki i novinara, glumica i glumaca te drugih javnih ličnosti i to uglavnom onih koji su se usudili istražiti, propitati i u stručnoj ili široj javnosti postaviti pitanja o aktivnostima radikalno desnih i ultrakonzervativnih političkih grupa te postupanja njihovih vodećih osoba.
Kroz medijske napise, komentare ispod tekstova koji pozivaju na linč i kroz verbalno nasilje koje nakon toga slijedi nastoji se stvoriti atmosfera straha prema izražavanju drugačijeg mišljenja te se nameću vrijednosti i isključiv diskurs prema mnogim društvenim temama među kojima su: opravdavanje ustaških postupaka i neonacizma, isključiv odnosu prema izbjeglicama i migrantima te općenito nacionalna i vjerska isključivost, nužnost praćenja sportskih rezultata, osobito nogometnih, podrška ultrakonzervativnoj podjeli rodnih uloga i podređenosti žena te njihovo svođenje na privatnu sferu, borba protiv spominjanja pojma roda, nametanje pitanja zabrane pobačaja i nametanje teme demografije bez osiguravanja ženama proporcionalnog prostora u suodlučivanju o ovoj temi, nametanje heteroseksualne orijentacije i osuda osoba koje po seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju odstupaju od nametnutih očekivanja. Kritičko mišljenje i kritički glasovi glavni su neprijatelji ovih inicijativa, a istraživanje i kritičko pisanje o aktualnim društvenim temama za njih je vrlo nepoželjno, pogotovo ako uključuje i analizu postupaka ultrakonzervativnog pokreta.
Korištenje uvreda, prijetnji i verbalnog nasilja je reakcija na javnu kritiku pogotovo onda kada upućena javna kritika ukazuje na činjenicu da stavovi radikalnih grupa i medija koji ih podržavaju ili su u njihovom vlasništvu nisu jedini legitimni i općeprihvaćeni te da taj dio stanovništva nema monopol nad domoljubljem, niti njihovi stavovi predstavljaju stavove svih građanki i građana Hrvatske.
Taktike discipliniranja kritičkih glasova koje smo do sada mogli vidjeti uključuju podizanje privatnih tužbi kako bi se kroz njih nanijela financijska šteta onima koji odlučuju kritički progovoriti, vršenje pritiska kroz inzistiranje na reakcijama nadzornih tijela i nadređenih te traženje potpore od političkih istomišljenika na visokim pozicijama u javnim institucijama i tijelima radi pojačanja pritiska kako bi se ograničilo slobodu rada osobama, uz istovremene negativne medijske kampanje proglašavanja pojedinih kritički mislećih ljudi “izdajnicima” i “narodnim neprijateljima”, što pak dovodi do govora mržnje i elektroničkog nasilja, upućivanja prijetnji i uvreda osobama prema kojima je pokrenuta negativna medijska kampanja.
Povijest nas uči da se demokracija mogla gušiti i guši iskorištavanjem demokratskih procesa i metoda, stoga ćemo se osvrnuti na neke primjere ugrožavanja osnovnih demokratskih sloboda u Hrvatskoj koji bi mogli biti kobni za demokratsku političku kulturu Hrvatske. Istaknut ćemo i opasnosti nekih do sada korištenih metoda zastrašivanja, pri čemu akteri iz ultrakonzervativnih pokreta koji ih koriste naglašavaju važnost slobode govora i građanskog angažmana, a djeluju tako da svim raspoloživim mehanizmima onemoguće i utišaju kritičke glasove koji o njima progovaraju.
Trebamo se zabrinuti što se kroz ovakvo napadačko postupanje guše prava i slobode. Možemo se zapitati i dolazi li kroz ovakve postupke do ozbiljnog odmicanja od ideala liberalne demokracije koji podrazumijeva da se odluke donose kolektivno, većinskim odlučivanjem, ali uz garanciju zaštite temeljnih prava i sloboda svih, uključujući i manjine koje ne smiju biti izložene ugrožavanju prava i tiraniji većine.
U nastavku ćemo se osvrnuti na određene oblike ugrožavanja prava.
Napadi na slobodu istraživačkog i akademskog rada
Članice i članovi udruge „U ime obitelji“ od kojih su javno najistaknutiji i članovi političke stranke „U ime obitelji – projekt domovina“ prijavili su znanstvenike Antoniju Petričušić, Mateju Čehulić i Darija Čepu Etičkom povjerenstvu Pravnog fakulteta u Zagrebu zbog znanstvenog rada “Stjecanje političke moći korištenjem struktura prilika: Analiza konzervativnog religijskog pokreta u Hrvatskoj” objavljenog u časopisu Političke misli u kojem analiziraju metode i djelovanje spomenute inicijative. Dodatno, medijski napisi otkrivaju da su se isti akteri obraćali znanstvenicima i osobama na pozicijama tražeći da ih podrže u izvršenom pritisku te da su vršili pritisak i na urednika Političkih misli Dejana Jovića. Osim korištenjem formalnih procedura i mogućnosti kao što je obraćanje dekanu fakulteta, traženje pokretanja postupka pred Etičkim povjerenstvom i kontaktiranje osoba iz institucija koje bi podržale i pojačale pritisak na znanstvenike, medijski napisi na portalu povezanom uz udrugu također se mogu smatrati dodatnom metodom pritiska. Nakon javnog prozivanja za akademski rad koji je uspješno prošao proceduru recenziranja, znanstvenici su počeli primati prijetnje i bili izloženi verbalnom nasilju.
Taj su postupak mnogi hrvatski i međunarodni znanstvenici i istraživači protumačili kao pokušaj gušenja znanstvenih i akademskih sloboda te zastrašivanje radi zatiranja glasova koji, koristeći znanstvene metode, analiziraju suvremene društvene pokrete i događaje. Dodatni argument za prepoznavanje tih postupaka kao oblika zastrašivanja i utjecanja na slobodu znanstvene misli jest činjenica da udruga “U ime obitelji” nije koristila uobičajene procedure polemiziranja i kritiziranja znanstvenog rada, nego se okrenula zastrašivanju putem obraćanja nadređenima te difamaciji putem medija i preko interesnih krugova.
Ubrzo nakon toga, studentske udruge, među kojima je i Udruga studenata sociologije Anomija, te mediji objavili su da je kolegij “Spol, rod i ljudska prava” znanstvenice Ivane Radačić s Instituta Ivo Pilar otkazan na Hrvatskim studijima, a znanstvenica više neće biti nositeljica ni drugog kolegija o ljudskim pravima. Međunarodno priznatu znanstvenicu, odnedavno i predsjednicu UN-ove Radne skupine o diskriminaciji žena u pravu i praksi, nitko s Hrvatskih studija o izmjeni nastavnog plana nije pravovremeno obavijestio.
Povrh ova dva primjera, valja se prisjetiti i otkazivanja tribine Aporija psihe: Psihologija identiteta: pitanja roda i spolakoju je trebalo organizirati Hrvatsko bioetičko društvo i Suradnički krug studenata Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Naprasno i pod egidom političke osjetljivosti teme, otkazana je tribina kojoj je cilj bio dijaloška rasprava o temi roda i spola. Tim postupkom ne samo da su degradirani dosezi suvremene znanosti, već se autocenzura i postojanje „ispravnih“ tema u znanosti pozicioniralo u javni diskurs.
Ti pritisci događaju se sinkrono s javnim prozivkama ultrakonzervativnih krugova za svako spominjanje ili korištenje koncepta roda. Taj oblik pritiska i medijska kampanja koja prati djelovanje radikalnog pokreta doveo je do toga da se u Hrvatskoj spominjanje riječi “rod” javno napada uz povezivanje s nepoželjnom ideologijom.
Opisana su dva primjera koja pokazuju kako pritisak određenih radikalnih, ali često ekonomski i politički moćnih krugova, može dovesti do toga da se društvene znanstvenike marginalizira, napada i osuđuje tijekom istraživanja pojedinih suvremenih pojava. Osim toga, pritisci na znanstvenike ovakve vrste mogu dovesti do autocenzure, što pogoduje tome da logička nekoherentnost argumentacije ultrakonzervativnog pokreta ne bude izložena polemici i da sprega tih pokreta s moćnim političkim i ekonomskim akterima u Hrvatskoj i inozemstvu ostane nedovoljno poznata javnosti.
Na taj se način sužava prostor slobodnog znanstvenog djelovanja prema znanstvenim načelima koje je preduvjet za kvalitetno obrazovanje i znanost, a kvalitetno obrazovanje i znanost su nužni za društveni razvoj.
Napadi na slobodu izražavanja, kulturno-umjetničkog te novinarskog rada
Primjeri pritiska na slobodu izražavanja i novinarskog rada bit će opisani u nastavku.
Organizacija “U ime obitelji” koristi dostupne metode pritiska i tužbe za ušutkavanje novinara koji informiraju o aktivnostima organizacije. Tjednik Novosti objavio je da su prikupili informacije od medijskih redakcija koji pokazuju da je udruga U ime obitelji od 2013. godine do danas tužila nakladnike, urednike ili novinare više medija: Večernji list, Jutarnji list, Novosti, Express, televiziju N1 te portale Telegram.hr, Net.hr, Index.hr i H-Alter. Podnijeli su i kaznenu prijavu protiv portala Crol.hr, a Željka Markić privatno je tužila novinarku RTL televizije Danku Derifaj. Slični mehanizmi korištenja prigovora i tužbi korišteni su i protiv aktivistkinje za ljudska prava Sandre Benčić te aktivistkinje i književnice Mime Simić. Može se zaključiti da opisani način djelovanja ugrožava ostvarenje temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, budući da sustavno korištenje tužbi dovodi do financijskog ugrožavanja i iscrpljivanja novinara i medija te ih onemogućava u radu, čak i kada se pokretanje postupaka pokaže neosnovano.
Dio braniteljskih udruga i ultrakonzervativnog pokreta pozivao je na zabranu prikazivanja pojedinih kulturno-umjetničkih produkcija kao što su neke kazališne predstave Olivera Frljića, film Ministarstvo ljubavi redatelja Pavla Marinkovića ili održavanje Festivala ojkanja u Petrinji. Tijekom kolovoza uslijedio je zahtjev karlovačke braniteljske udruge za otkazivanjem koncerta pjevača Bajage koji živi u Beogradu što je i učinjeno, a nakon toga su i druge braniteljske udruge koje su sada već u javnom diskursu prozvane “zabraniteljskima” ponovile zahtjev za otkazivanjima Bajaginih nastupa po Hrvatskoj.
Dodatni zabrinjavajući primjer mogli smo vidjeti nakon kritike kvalitete izvođene glazbe i samog gostovanja Marka Perkovića Thompsona na službenom dočeku hrvatske nogometne reprezentacije, koju je putem društvenih mreža uputila glumica Lana Barić, a podržale su je kolegice Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i mnoge javne ličnosti te anonimne građanke i građani. Glumicama se nakon toga dogodio verbalni napad ultradesnih medija i njihovih čitatelja. Razina uvreda pa i prijetnji s kojim su se glumice susrele uključuje omalovažavanje žena i njihove društvene pozicije, pa i ravnopravnosti spolova kao ustavne vrednote.
Pokazuje se da je seksizam i odbijanje ustavne vrijednosti rodne ravnopravnosti duboko ukorijenjen u stavove i obrasce ponašanja dijela društva kojeg zastupaju radikalne ultrakonzervativne skupine. Sama Lana Barić kroz intervju u Slobodnoj Dalmaciji izvještava o brojnim prijetnjama koje je prijavila policiji te kako su medijski napisi radikalnih medija upućivali na poziv na linč. U ovom slučaju je posebno šokantno vidjeti spremnost na korištenje nasilja nad ženama i ugrožavanje njihovih prava i sloboda u trenu kada one javno progovaraju o političkim pitanjima. Na taj način nasilje se koristi za ušutkavanje žena i njihovih glasova u javnoj sferi.
Možemo se zapitati nije li aktivno protivljenje Istanbulskoj konvenciji koje se pojavilo među inicijativama istog političkog spektra ipak dijelom bilo uzrokovano opravdavanjem nasilja muškaraca nad ženama, budući da su pojedini muškarci bili verbalno nasilni prema spomenutim glumicama? Pitamo se je li otpor prema unaprjeđenju sankcioniranja nasilja ipak imao za cilj omogućiti da se pojedinci mogu nastaviti nasilno ponašati?
Na sličan način možemo vidjeti kako radikalni ultrakonzervativni pokret vrši pritisak i na tvrtke koje odbijaju postupati sukladno njihovim isključivim vrijednostima i diskriminirati pojedine skupine. To je moguće vidjeti i iz zadnjeg primjera gdje je pokrenuta peticija protiv tvrtke Booking.com zbog toga što je prekinula poslovanje s iznajmljivačem koji je otvoreno diskriminirao potencijalnog gosta homoseksualne orijentacije odbivši ga primiti u apartman.
Izostanak osude nasilja od strane institucija vlasti
U slučajevima verbalnih napada i difamacije znanstvenika, novinara i javnih ličnosti izostala je jasna i nedvosmislena osuda opisanog nasilničkog ponašanja od strane institucija vlasti. Istovremeno, pokrenuta su ispitivanja i postupci MUP-a RH prema aktivistima za ljudska prava koji pomažu izbjeglicama. Strani mediji (npr. Guardian) i domaći mediji izvještavaju o izjavama izbjeglica kako im u trenutku dolaženja u RH hrvatska policija nije omogućila da zatraže azil ni kada su izrazili takvu namjeru, nego su im upravo djelatnici policije nanijeli ozljede i oduzeli imovinu.
Zbog takvih postupaka institucija vlasti, zabrinuti smo oko toga doprinosi li sama vlast kršenju ljudskih prava, umjesto da osigurava njihovu zaštitu.
Važnost građanskog glasa i angažmana za zaštitu temeljnih prava i sloboda
Ravnopravnost, sloboda izražavanja mišljenja i sloboda informiranja i djelovanja medija su temelji liberalnih demokracija koje uz kolektivno donošenje odluka štite i ljudska prava svake osobe.
Javne polemike i sučeljavanja važan su dio demokratskog funkcioniranja koji može unaprijediti kolektivno odlučivanje, ali te javne polemike trebaju uključivati dogovorene procedure i uvažavanje sugovornika te točne i provjerene informacije i navođenje njihovih izvora radi mogućnosti dodatne provjere. Tu je posebno važna uloga novinarstva.
Javne polemike nikako ne mogu uključivati sustavno zastrašivanje, verbalno i elektroničko nasilje, odnosno govor mržnje koji se danas u Hrvatskoj nažalost događa i koji nije osuđen od strane institucija vlasti.
Prozivanje pojedinih kritičkih glasova ili neistomišljenika za nacionalnu izdaju, a proglašavanje samo jednog političkog svjetonazora domoljubnim i ispravnim je ne samo netočno i isključivo, nego nije ni domoljubno i izravno krši osnovna demokratska načela i ustavne vrednote iz čl. 3 Ustava RH. Ova prava i slobode s razlogom su temelj naše demokratske države i razlikuju demokratski društveni poredak od totalitarističkih.
Stoga, pozivamo sve građanke i građane da prepoznaju da ta prava i slobode vrijede jednako za sve i da ih zajedno kao društvo trebamo živjeti.
Smatramo i da je važno da kao građanke i građani pozovemo na zaštitu i primjenu čl. 3 Ustava RH kojima se jamči jednakost i ravnopravnost spolova, kao i čl. 38 Ustava RH koji štiti slobodu mišljenja i izražavanja te slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Smatramo da je važno da kao građanke i građani stanemo u zaštitu ljudskih prava i sloboda i ravnopravnosti kao i autonomije i slobode znanstvenog rada, slobode djelovanja novinara te slobode izražavanja kako ne bi dodatno došlo do sužavanja prostora za kritičko promišljanje i analizu aktualnih društvenih fenomena.
Nadležne institucije i akademsku zajednicu pozivamo da stanu u zaštitu slobode informiranja i istraživanja.
U demokratskom društvu je očekivano da će javno djelovanje naići na kritike pa je očekivano da istih neće biti pošteđeni niti postupci različitih javnih osoba, organizacija i institucija. Kroz kritičko promišljanje i javnu raspravu možemo dolaziti do boljih rješenja za društveni razvoj, a napadi na svaki kritički glas guraju nas u smjeru totalitarnih društvenih uređenja.
Temeljna prava i slobode propisane Ustavom i međunarodnim dokumentima čija je Republika Hrvatska potpisnica svim ljudima jednako jamče ravnopravnost, slobodu udruživanja, javnog očitovanja uvjerenja kao i slobodu mišljenja i izražavanja, ali ne uključuju pravo drugima nametnuti svoja uvjerenja i način života ili korištenje govora mržnje.
