Žuta zviždaljka

Online razgovor koji je potrajao dva sata organizirala je GOOD Inicijativa 17. srpnja 2020. kao dio serije razgovora kojima teži kritički progovarati o strukturnim preprekama koje oblikuju odgojno-obrazovna iskustva manjinske djece.  Petnaestak sudionica i sudionika koji se bave podrškom romskim učenicama i učenicima u ostvarivanju poželjnih odgojno-obrazovnih ishoda razgovarali su o problemima s kojima se romska djeca suočavaju vezano uz obrazovanje te sustavnim mehanizmima potpore i izjednačavanja obrazovnih mogućnosti i ishoda. 

Cilj nam je bio upoznati se s aktualnim stanjem i prepoznati strukturalne prepreke koje otežavaju izjednačavanje obrazovnih ishoda romskih učenica i učenika te potrebne načine dodatne podrške. Ova tribina je prva u nizu i u njoj je naglasak na iskustvima koje romski učenici imaju sa sustavom, a u narednim razgovorima kroz rujan ćemo se nastaviti baviti i programima uključivanja i podrške koje razvijaju škole ili organizacije civilnog društva.

Dvije gošće uvodničarke i gost uvodničar doprinijeli su informacijama značajnim za razumijevanje aktualne situacije.

Sandra Kasunić iz Centar za mirovne studije prezentirala je dio rezultata vezanih uz obrazovanje i uvjete potrebne za obrazovni uspjeh iz istraživanja Centra  za mirovne studije

Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka (Kunac, Suzana; Klasnić, Ksenija i Lalić, Sara, 2018).

Sandra je prezentirala rezultate koji potvrđuju da veliki broj Roma živi u uvjetima siromaštva i isključenosti  te navodi: „Redovno se bez kritičke refleksije na primjerice socioekonomske uvjete života, znatno otežan pristup tržištu radu, anticiganizam i razne oblike diskriminacije, obrazovanje postavlja kao ključni faktor u poboljšanju kvalitete života za Romkinje i Rome. Problem s takvim diskursom jeste taj da pridonosi individualizaciji problema s kojima je suočena romska nacionalna manjina u Hrvatskoj, ali i šire, odnosno takvim pristupom teret za poboljšanje uvjeta života i položaja u društvu stavljamo na njih same”.  Za motivaciju romskih roditelja na potporu svojoj djeci u obrazovanju bilo bi značajno pokazati primjerima kako obrazovanje doprinosi zapošljavanju i izlasku iz siromaštva za što nemamo dovoljno primjera zbog diskriminacije i isključenosti, odnosno opresije koju Romi doživljavaju.

Siniša Senad Musić iz udruge ROM HR informirao je zainteresirane o aktualnim brojkama vezanim uz uključenost romske djece u obrazovanje (prema statistikama nadležnog ministarstva), iskustvima vezanim uz korištenje mjera iz Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije uključivanja Roma te je ponudio svoju perspektivu vezano uz tumačenje podataka. Siniša Senad naglasio je kako je važno neke obrasce ponašanja koja ugrožavaju dobrobit i prava romske djece kao što su dogovoreni ili rani brakovi  te rano roditeljstvo, ne tumačiti u kontekstu romske kulture jer su to često ponašanja koja su bila prisutna u svim kulturama dok je dominiralo siromaštvo i ona utječu na ostanak u siromaštvu, a roditelji koji su i sami siromašni i neobrazovani to ne znaju prepoznati i ne mogu bez sustavne podrške osigurati bolji život svojoj djeci. Istaknuo je da segregacija, kako prostorna, tako i obrazovna, dovodi do isključenja Roma i njihove nepovezanosti s ostatkom društva što dodatno negativno utječe i na perpetuiranje slabijeg obrazovanja i na ostanak u siromaštvu.

Izvještaje o implementaciji moguće je pronaći online.

Poveznice na izvještaje: 

https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/basicpage/3034/rcm-civil-society-monitoring-report-1-croatia-2017-eprint-fin.pdf

https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/basicpage/3034/rcm-civil-society-monitoring-report-2-croatia-2018-eprint-fin.pdf

Sanja Brajković iz Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak predstavila je aktivnosti Mreže podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska o kojoj se više informacija nalazi na stranici www.reyn-hrvatska.hr i Facebook stranici (www.facebook.com/reyn.hrvatska.korak.po.korak) i pozvala zainteresirane pojedince/inke i organizacije na uključivanje. Kao činitelj uspjeha istaknula je aktivnosti koji povezuju romske roditelje sa školom na ravnopravnoj osnovi suradnje i uz međusobno učenje kao primjer koji dovodi do boljih ishoda i veće podrške romskim učenicima.

Moderatorica razgovora bila je Martina Horvat iz GOOD Inicijative, a uz spomenute uvodničare na razgovoru su bili prisutni drugi sudionici iz organizacija GOOD inicijative kao što su: Forum za slobodu odgoja, Ambidekster klub, Nansen dijalog centar i drugi koji se bave temom. Na uključivanje smo pozvali roditelje romskih učenika te same učenice i učenike kao i studentice i studente pripadnike/ice romske nacionalne manjine. Jedna studentica istaknula je podršku koju je imala u školi, a nedostatak te podrške u nekim slučajevima te nemogućnost roditelja da podrže svoju djecu bilo zbog vlastite neobrazovanosti, siromaštva, neprepoznavanja važnosti obrazovanja ili nepoznavanja sustava su faktori koji značajno smanjuju vjerojatnost dobrih obrazovnih ishoda.

Tijekom razgovora vodili smo se mišlju da je ključno na početku potaknuti kritičko-refleksivni proces razumijevanja odgovornosti onih u sustavu, ali i odraslih osoba izvan sustava kako bi svako dijete imalo pravo na kvalitetno obrazovanje. 

Izvještaj s panela Pristup obrazovanju – Škola na daljinu, učenici na marginu

Izvještaj s panela o nejednakostima u obrazovanju pod nazivom “Škola na daljinu, učenici na marginu”.

Ovaj događaj dio je serije panela GOOD inicijative pod zajedničkim nazivom “Obrazovanje u Fokusu” organiziran povodom obilježavanja godišnjice održavanja prosvjeda „Hrvatska može bolje!“

Panel je bio usmjeren na  na nejednakosti uvjeta i  dostupnost obrazovanja odnosno problemima u pristupu obrazovanju i ostvarenjem prava na obrazovanje. Panelisti/kinje su se osvrnuli na glavne probleme generalno, a posebice probleme u pristupu koji su za vrijeme nastave na daljinu pogodili neke i inače osjetljive skupine djece kao što su djece koja nedovoljno dobro poznaju hrvatski jezik te djeca slabijeg socioekonomskog statusa. Osim problema, možete pročitati što vide kao riješenja, kratkoročna i dugoročna te preventivna kako se ovakva situacija u obrazovanju ne bi ponovila.

Preuzmite PDF dokument: Kako da nastava na daljinu ne bude nastava u daljini?

Škola za život koja je započela danas u obrazovanje unosi manjkave  promjene, čiji će se teret prebaciti na učenike i učitelje. Premda Ministarstvo znanosti i obrazovanja pokušava ove intervencije u obrazovanje prikazati kao cjelovitu kurikularnu reformu, jasno je da se radi o nedovoljno pripremljenim i nedostatnim promjenama, ukratko – radi se o ementaler reformi. Promjene koje se uvode ove godine ni po svom sadržaju ni opsegu ni koracima nisu reforma koju su struka i građani godinama zahtijevali i očekivali.

Umjesto da ovom poduhvatu pristupi ozbiljno, sustavno i za pripremu odvoji dovoljno vremena, Ministarstvo je preskočilo važne korake, a uložilo u PR, odnosno stvaranje lažne slike uspjeha.
Nije ni čudo ako se prisjetimo da je ministrica Divjak svoj mandat vezala uz obećanje da će ove godine započeti reformu u školama.

Bolji uvjeti rada obrazovnim radnicima

Obrazovni radnici su nositelji promjena i o njima ovisi kvaliteta obrazovanja no u njih se ne ulaže dovoljno niti financijski, u smislu dostojanstvene plaće, niti u kvalitetu njihovog obrazovanja i stručnog usavršavanja te dobre radne uvjete. Ministrica, ako stvarno želi uvesti reformu, ima za dužnost zauzeti se za obrazovne radnike koji su, i po njenim riječima, potplaćeni. Za sada vidimo da postoje projektna sredstva za sadašnje intervencije, ali za stvarni reformski proces – dugoročne i ozbiljne promjene, ministrica nije u Vladi izborila sredstva. Nažalost, sve to govori kako slijedi još jedna godina u kojoj je obrazovanje samo deklarativno važna javna politika. Stoga ne čudi kontinuirano nezadovoljstvo učitelja i zbunjenost učenica i učenika kojima nisu jasni zahtjevi koji se pred njih postavljaju niti nedomišljene promjene kojima ih se podvrgava. 

Građanski odgoj i obrazovanje ponovno zanemareni

Ministarstvo bi trebalo znati da je potrebno puno više od mijenjanja sadržaja u udžbenicima, pokoje nove metode i kupovine tableta kako bi škola pripremila učenike i učenice za život. Potrebno je školsko okruženje koje potiče kritičko mišljenje, istraživanje, kreativnost i traženje rješenja te usmjerenost na sadržaje adekvatne vremenu u kojem živimo – potrebna je izgradnja kompetencija koje će ih osposobiti za život u demokratskom društvu. Stoga zabrinjava kako građanski odgoj i obrazovanje ostaje zanemarena tema, tek jedna od sedam novih međupredmetnih tema, koje nisu dovoljno planski uključene u kurikulum. 

Nužna borba protiv nejednakosti u obrazovanju

Uz sve probleme ovog projekta Ministarstva, zanemarena je potreba za borbom protiv nejednakosti u obrazovanju, jer nema ujednačenosti infrastrukturnog standarda škola niti je svima osigurana jednosmjenska nastava, produženi boravak, obrok, besplatni udžbenici i prijevoz, a upitno je i hoće li ove godine svi kojima je to potrebno imati pomoćnike u nastavi. GOOD inicijativa ističe kako je umjesto kozmetičkih zahvata, obrazovanju se treba pristupiti sagledavajući cjelovitu sliku, a preduvjet potrebne korjenite promjene je izjednačavanje uvjeta za obrazovanje u svim dijelovima Hrvatske. 

Učenicama i učenicima te njihovim učiteljicama i učiteljima GOOD inicijativa želi uspješan početak nove školske godine za koju se nadamo da će unatoč svemu otvoriti nove prilike za učenje na poticajan i zanimljiv način te za razvoj vještina i primjenjivog znanja.

Jesu li postojeći mehanizmi izbora sveučilišnih rektora najbolji mogući? Postoje li razlike među sveučilištima s obzirom na izbornu proceduru i sastav  izbornog tijela koji bira rektora?  Postoji li potreba da se sustav izbora unaprijedi i od kuda dolaze te težnje?

S ciljem pronalaska odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja koja se tiču unaprjeđenja sustava izbora rektora, u organizaciji Udruge za razvoj visokog školstva UNIVERSITAS i Sveučilišta u Rijeci organizirana je tribina “Kako birati rektora: potrebe i mogućnosti revizije sustava izbora”.

Tribina je otvorena pozdravnim govorom prof. dr. sc. Snježane Prljić-Samaržije, rektorice riječkog sveučilišta,  koja je istaknula da je za dobro Sveučilište važno imati dobru upravu i ne prepuštati ništa stihiji ili inerciji. Važno pitanje koje je adresirala rektorica, koja je ujedno inicirala i stvaranje prijedloga novog načina izbora rektora na Sveučilištu u Rijeci unutar postojećih zakonskih okvira, jest pitanje je li trenutni načini izbora rektora najbolji mogući. Kao jedan od potencijalnih nedostataka postojećeg sustava naglašen je potencijalno prevelik utjecaj lobiranja interesnih skupina u akademskoj zajednici na sustav izbora, a na štetu kvalitete upravljanja u sustavu.

POTREBNO JE REGULIRATI SUKOB INTERESA I SUKOB PRIVRŽENOSTI NA SVEUČILIŠTIMA

Više je govornika na panelu konstatiralo kako bi intencija sustava etike u znanosti i visokom obrazovanju trebala biti postavljanje čvrstih temelja za transparentnost procedura te zaštitu od sukoba interesa i privrženosti.

Sistemska važnost transparentnosti izbora za čelnike sveučilišta slabo je prepoznata kao cilj poboljšanja upravljanja u sustavu visokog obrazovanja. Primjerice, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, tijela koje u sustavu obavlja dužnost najvišeg tumača (ali ne i najviše odlučivačke instance), u ograničenom opsegu se uopće bavi institucionalnim uređenjem i transparentnošću kao standardima. Etički kodeks u ingerenciji ovog Odbora je primarno orijentiran na radnje koje se tiču znanstvenog djelovanja (plagiranje, izmišljanje rezultata, zloupotreba autorstva i slično), a tek manjim dijelom spominje skrivanje sukoba interesa i privrženosti. Ustanovljen je problem s razumijevanjem sukoba interesa i nepotizma u Kodeksu, koji  u ovom smislu ne nudi odgovarajuća ili dovoljna rješenja. Ove nalaze prenio je uvodničar tribine dr. sc. Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja, na temelju izvještaja koje su Dražen Hoffmann i  Nives Miošić izradili u sklopu obrazovne zviždaljke GOOD inicijative pod nazivom (Samo)regulacija etike u znanosti i visokom obrazovanju u Hrvatskoj. Naime, analiza 38 znanstvenih organizacija – 8 sveučilišta, 10 veleučilišta i 20 znanstvenih instituta (a koji su svi javne znanstvene institucije) pokazala je kako niti jedno od analiziranih tijela nije u svojem etičkom aktu bilo detaljnije reguliralo područje sukoba interesa.

SUŽENO IZBORNO TIJELO PLODNO JE TLO ZA KORUPCIJU

Izostanak normiranosti i snage etičkih tijela u pogledu sukoba interesa i nepotizma predstavlja veliku prazninu koja se potencijalno može reflektirati i na proces odabira rektora. Problem dobiva na težini ako se uzme u obzir problem tzv. ‘uskog grla’ odlučivanja, odnosno sužavanja izbornog tijela. Pretpostavka je da uključenost manjeg broja ljudi u donošenje odluke zapravo predstavlja i manji broj onih na koje je potrebno utjecati kako bi se donosile odluke u skladu s interesima pojedinih skupina, što posljedično olakšava lobiranje i povećava moć pojedinih interesnih skupina u sustavu visokog obrazovanja.

Nadalje, Baketa  je istaknuo  da predloženi nacrti Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja i Sveučilišta u Zagrebu „ne čine razliku upravo zbog izostanka transparentnosti i, u najboljem slučaju, nepoticanja razvitka demokratskih praksi, a u najgorem slučaju kompromitiranja funkcioniranja institucija i u konačnici degradiranja demokratske prakse“.

S navedenim se složio i doc. dr. sc. Dario Čepo s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji je ustanovio da akademska zajednica, sudeći po nekim recentnim primjerima, nema snagu othrvati se specifičnim interesima i očuvati javno dobro.  Pri tome, Čepo detektira tri elementa demokratskog deficita na sveučilištima, odnosno tri „neuralgične točke“.

Prva se odnosi na netransparentnost demokratskog procesa i nevoljkost otvaranju medijima da otvoreno i bez ograničenja sudjeluju u praćenju svih koraka u procesu kandidiranja, predstavljanja, biranja i odabira rektora. U istoj su situaciji organizacije civilnog društva (specijalizirane za praćenje, promatranje i nadziranje izbora i izbornog procesa) da sudjeluju u procesu promatranja izbora rektora kao zainteresirana strana i jamac legitimnosti i legalnosti čitavog procesa, a sve pod krinkom autonomije Sveučilišta.

Druga neuralgična točka povezana je s reprezentativnošću Senata u dijelu koji predstavlja pojedina područja, odnosno članove akademske zajednice sa znanstveno-nastavnim i umjetničko-nastavnim zvanjima. Čepo ujedno upućuje konkretnu kritiku Senatu Sveučilišta u Zagrebu, smatrajući ga pasiviziranim i atomiziranim tijelom bez snage i integriteta da zaustave pojedince koji štete Sveučilištu.

Treća točka povezana je s legitimnošću i reprezentativnošću predstavnika studenata, posebno onih s poslijediplomskih studija, kao i predstavnika drugih zaposlenika.

Prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, istaknuo je kako svega 1% akademske zajednice, (ne računajući studente), sudjeluje u izboru svoga čelnika. Malu izbornu bazu kasnije se u diskusiji dotakao i dr. sc. Čepo tumačeći da je veći postotak biračkog tijela, 4%, odlučivao o sastavu Sabora 1848., neposredno po izlasku iz feudalizma, nego što je postotak akademske zajednice koja danas sudjeluje u izboru svog čelnika.

IMA LI PROSTORA ZA POBOLJŠANJE?

Dr. sc. Nikola Baketa u svome je izlaganju spomenuo nalaze istraživanje dr. sc. Jadranke Švarc s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji pokazuju da sami članovi akademske zajednice prepoznaju postojanje trulih temelja; naime, zabrinjavajućih 70% ispitanika drži da sustav podržava ‘ortački akademizam’ tj. razne vrste klijentističkih veza.

Ovakvi nalazi sušti su pokazatelj kako je sustavu izbora rektora nužna nadogradnja.

Baketa navodi kako je rješenje moguće tražiti u širenju izborne baze uvođenjem neke vrste kombiniranog izbornog sustava koju će činiti šira akademska zajednica i Senat, a ne odbacuje ni mogućnost izravnog izbora predstavnika izbornog tijela.

Dr. sc. Čepo također nudi neka rješenja koja imaju potencijala unaprijediti sustav upravljanja na sveučilištima: Bolje propisati i ne zloupotrebljavati načela transparentnosti u procesu deliberiranja, donošenja odluka i izbora, uključujući javnost sjednica Senata te pravo aktera izvan Senata da sudjeluju u nadzoru pravilnog provođenja izbora za rektora; prestati s praksom stavljanja pojedinih medija na „crnu listu“ i s tim u svezi poticati aktivnost studentskih medija koji bi pratili rad uprave sveučilišta i njegovih sastavnica na način koji će studentima dati priliku da dobiju brzu, točnu i nepristranu informaciju o instituciji koje su dio; promijeniti pravila izbora predstavnika studenata u Senatu kako bi svi studenti, a ne samo studentski zborovi, imali pravo biranja svojih predstavnika; spriječiti prakse zapošljavanja studentskih predstavnika s preddiplomskih i diplomskih razina na sveučilištu, odmah nakon što im završi mandat; poboljšati reprezentativnost Senata tako da on oslikava ne samo interesno-granske, nego i strukturne razlike koje postoje u akademskoj zajednici kao što su npr. razlike između interesa docenata i redovitih profesora; odvojiti egzekutivne i deliberativno-predstavničke funkcije na sveučilištu time što će rektor prestati biti član Senata po položaju, i dr.

Izv. prof. dr. sc. Frane Staničić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izložio je distributivni model sveučilišta u novom prijedlogu zakona (po uzoru na austrijski model), u kojem bi financijskim i organizacijskim odlukama rukovodio Sveučilišni savjet, kojeg biraju Senat i Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, a akademska bi pitanja bila prepuštena Senatu. Kod izbora rektora, provodi se javni natječaj za vrhunske znanstvenike i umjetnike, biraju se tri najbolja kandidata između kojih potom rektora bira Savjet.

Doc. dr. sc. Ksenija Grubišić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu usporedila je nadležnost rektora i njegovu ulogu u prethodnom i postojećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, izloživši analizu na koji su se način ovlasti, kao i proces izbora rektora promijenile, te upozoravajući na određene manjkavosti i nedosljednosti u zakonskim rješenjima i ulozi raznih sveučilišnih tijela u procesu odlučivanja. Iako zakon zapravo ne propisuje da je izborno tijelo nužno Senat, sveučilišta su svojim statutima odredila da tako bude u praksi. Dr. sc. Grubišić sklona je pronalasku boljih rješenja, ali bez učestalih izmjena i dopuna zakonske regulative.

Prof. dr. sc. Vesna Crnić Grotić, predsjednica Odbora za statutarna pitanja na Sveučilištu u Rijeci, izložila je novi prijedlog za proces izbora rektora prema kojem bi se predizbori provodili na Sveučilišnim sastavnicama, a dvoje najbolje plasiranih kandidata bi u drugom krugu u roku od 8 dana birao Senat. Kratak rok za odlučivanje smanjio bi prostor za predizborno lobiranje partikularnih interesa na sveučilištu.

Moderatorica tribine, dr. sc. Jasna Krstović, predsjednica Upravnog odbora Udruge za razvoj visokog školstva Universitas, zaključila je tribinu konstatacijom kako naglasci panelista jesu na negativnim aspektima sadašnjega sustava, no kako se nada da će ova tribina, kao i neke u budućnosti otvoriti ova i slična pitanja s ciljem unapređenja sustava izbora rektora.

GOOD inicijativa i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu su 8. veljače organizirali ekspertni forum na temu radikalizacije mladih. Eksploratorno kvalitativno istraživanje percepcije mladih o radikalizaciji u Hrvatskoj na forumu su predstavili istraživači Kosta Bovan i Milica Vučković s Fakulteta političkih znanosti i Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja.

Forum je otvoren prikazom različitih interpretacija i razumijevanja pojma radikalnosti te objašnjenjem da nacionalna tijela, pa tako i SOA, uglavnom imaju vrlo usko razumijevanja radikalizacije i percipiraju je gotovo isključivo kroz ekstremističke oblike islama.

Međunarodna mreža RAN (Radicalization Awareness Network) je u tom smislu dala značajan doprinos u pokušaju sustavnog razumijevanja radikalizacije. No, i dalje postoji nedostatak kvalitetnih empirijskih istraživanja, i globalno, a pogotovo u RH.

Dosad se profiliralo nekoliko teorijskih pristupa radikalizaciji:

1. Tzv. anglosaksonski model, koji radikalizaciju promatrana kao proces postajanja džihadistom,
2. Model dvije piramide, koji razlikuje radikalizaciju u ponašanju i radikalizaciju u mišljenju, pri čemu oba procesa uključuju nasilje,
3. Sociokulturni pristup, koji promatra radikalizaciju kroz promjene diskursa i afirmira teze o sukobu civilizacija,
4. Tzv. alternativni pristup, koji je izrazito kontekstualno usmjeren.

Radikalizacija se u javnom diskursu u Hrvatskoj ali i u EU općenito interpretira mahom s negativnom konotacijom. Ovakav diskurs pak omogućava i olakšava isključivanje ne-dominantnih diskursa i ideja iz javnog prostora, što može biti i neopravdano.

U RH je zauzimanje upravo alternativnog pristupa bilo potrebno budući da se RH nije suočila s tipom ekstremističkog djelovanja kao zapadnoeuropske zemlje i ostali okviri nisu se pokazali korisnima za hrvatski kontekst.

Koristeći metodu fokus-grupa provedenih s mladima u dobi od 15 do 30 godina u šest sredina u Hrvatskoj, autori su pokušali istražiti percepciju mladih o tome tko su „tipični“, a tko „radikalni“ građani, odnosno „tipični“ i „radikalni“ mladi.

Autori studije u hrvatskom kontekstu uvažili su tu kontekstualnu specifičnost i krenuli od definicije radikalizma kao odlučnog odbacivanja statusa quo, odnosno dominantne kulture i normi, koje u hrvatskom kontekstu u praksi uglavnom za većinu znače vrijednosni i politički okvir desnog centra. Radikalni stavovi i djelovanje su oni koje karakterizira želja za temeljitom i hitnom promjenom dominantnih vrijednosti i/ili političkog režima koju može i ne mora pratiti upotreba nasilja. Budući da su recentnim istraživanjima među mladima detektirani autoritarizam, etnocentrizam, sklonost homofobiji i izostanak demokratskih kompetencija, mladi su posebno izloženi utjecajima koji mogu doprinijeti njihovoj radikalizaciji.

Prema iskazima mladih, „mainstream“ građane i mlade karakterizira apatija, neinformiranost, podložnost manipulaciji, izostanak solidarnosti, sklonost tzv. single-issue aktivizmu te izostanak kompetencija za participaciju. S druge strane, radikalne građane i mlade percipiraju kao osobe koje se pridržavaju čvrsto usađenog seta vrijednosti kojima se razlikuju od mainstreama, sklonost javnim istupima i javnoj artikulaciji svojih vrijednosti i stavova, solidarnost s istomišljenicima i sklonost stavu da cilj djelovanja opravdava sredstva. Usto, mladi mainstream vrijednosti tipično karakteriziraju vrlo negativnim označiteljima, poput „korozivne apatija“ koja koči solidarnost i djelovanje za zajedničko dobro, a za što krive vlastitu pasivnost i lijenost te nekompetentne vlade. Navode kako se osjećaju okovanima u sustavu i kao da nema mogućnosti da se išta mijenja.

Autori su predstavili neke od iskaza iz fokusnih grupa koji pokazuju razlike u poimanju toga što je to radikalno, ali radikalnost uglavnom doživljavaju kao odstupanje od norme i zanesenost i iako ne isključivo, uz nju uglavnom vežu negativne konotacije. Nasilnu radikalizaciju kao proces koji bi se odvijao u populaciji mladih u pravilu ne prepoznaju.

Suautor studije Marko Kovačić je dodao kako u Hrvatskoj u formalnom ili neformalnom smislu deklaratorno postoji građanski odgoj i obrazovanje i neki drugi kanali za demokratski utjecaj mladih, ali oni u praksi slabo funkcioniraju i političkim elitama nije nimalo stalo osnaživati politički kompetentne i kritički misleće mlade. Novi prijedlog kurikuluma GOO je podjednako neadekvatan i neće doprinijeti promjeni jer ne sadrži nikakav emancipatorni potencijal, a školski sustav ne želi ni na koji način promicati stavove koji bi doveli u pitanje postojeće strukture moći.

U tom smislu, mladi ljudi pokazuju svojevrsnu nemoć te sami iskazuju da ne znaju kako doprinijeti pozitivnim promjenama pa se povlače i distanciraju od društva ili fizički traže bolju budućnost izvan Hrvatske.

Da treba uzeti u obzir važnost obrazovanju za emancipaciju i doprinos pozitivnim društvenim promjenama kao i otvaranja novih kanala za društveni angažman mladih prepoznalo se na deklaratornoj razini i u javnim politikama, ali ove aktivnosti još nisu podržane u dovoljnoj mjeri u praksi. U kontekstu aktivnosti koje podržavaju solidarni društveni angažman mladih spomenute su Europske snage solidarnosti (European Solidarity Corps), nova inicijativa Europske unije koja omogućava mladima između 18. i 30. godina života da se volonterski uključe u razdoblju između dva mjeseca i 12 mjeseci u projekte korisne za ljude i zajednice od pomoći kod prirodnih katastrofa, doprinosu društvenim ciljevima ili radu s različitim skupinama u potrebi kao što su izbjeglice. Misija ovog programa je okupiti mlade da zajednički doprinesu uključivom društvu, podrže ranjive skupine i odgovore na društvene izazove. Ovdje se fokus pomiče s mladih kao skupine u riziku od nasilne radikalizacije ili otuđenosti, u mlade koji doprinose pozitivnim promjenama. Samo je pitanje u kojoj mjeri i za koliko mladih kao društvo otvaramo prostore za djelovanje.

Lažne vijesti i tehnologija koja se koriste u njihovoj proizvodnji grabe naprijed, dovodeći u pitanje znanstveno utemeljene činjenice i odgovorno informiranje u javnom interesu. Organizacija Gong, članica GOOD inicijative, razvija s partnerskim organizacijama te stručnjakinjama i stručnjacima program neformalne edukacije za medijsku pismenost. Program se bavi se i onim dimenzijama medijske pismenosti o kojima se danas u EU i širom svijeta možda najviše govori – provjeravanjem činjenica i prepoznavanjem lažnih vijesti.

Fact-checking (hrv. ‘provjeravanje činjenica’) je postupak provjere točnosti, odnosno činjenične utemeljenosti izrečenih tvrdnji i iznesenih podataka koji se pojavljuju u javnom prostoru, najčešće posredstvom različitih medija. Iako se radi o temeljnoj dužnosti savjesnih novinarki i novinara i nečemu što bi trebalo biti obaveznim načelom rada svake medijske redakcije, potreba da se definira metodologiju fact-checkinga, a takvim postupcima posvete cijeli odjeli medijskih kuća (kao što je Fact Checker Washington Posta), pa i cijele medijske platforme (kao što je u Hrvatskoj Faktograf.hr) proizašla je iz količine informacija u opticaju u javnom prostoru, koja je danas nemjerljiva s bilo kojom ranijom erom ljudske povijesti.

Naime, informatizacija, rasprostranjenost mogućnosti pristupa Internetu na veći broj uređaja nego ikada prije i „pametni“ softver za dizajn internetskih stranica i grafičko uređenje učinili su stvaranje privida autentičnog medijskog sadržaja lakšim i jeftinijim nego ikad. Kreatori informacija u javnom prostoru tako više nisu samo novinske redakcije, već sadržaj može stvarati svatko tko je dovoljno informatički pismen. Ovaj potencijal nije ostao neiskorišten i pojavile su se – uz brojne neovisne medije posvećene bavljenju temama koje „veliki“ komercijalni mediji zaobilaze – i medijske platforme posvećene širenju dezinformacija, parcijalnih informacija i političke propagande koja se lažno predstavlja kao vjerodostojno informiranje javnosti – svih pojava koje danas sve češće susrećemo pod suvremenim nazivom fake news, ‘lažne vijesti’. Europska komisija je u travnju 2018. definirala fake news kao “provjerljivo lažne ili zavaravajuće informacije koje se stvaraju, iznose i šire radi ekonomske koristi ili namjernog obmanjivanja javnosti te koje mogu prouzročiti javnu štetu”.

Propaganda nije nešto novo – u politici od pamtivijeka postoje akteri koji posežu za djelomičnim istinama, iskrivljavanjima i drugim oblicima manipulacije da bi pridobili pristaše. Zato je provjera tvrdnji koje iznose političari posebno važna, a angažirana demokratska javnost i slobodni i neovisni mediji su važan štit od političkih manipulacija, neovisno o medijima iz kojih one dolaze. Sjetimo se samo s kojom se lakoćom u javnosti zaboravljaju i opraštaju raniji „grijesi“, koruptivno ponašanje i afere političara, a oni ponovno dobivaju glasove i ponovno bivaju izabrani na dužnosti. Mediji su važni da bi se očuvala odgovornost političara prema javnosti.

Zašto je provjeravanje činjenica postalo vlastiti oblik novinarstva? Više je razloga, ali glavni je taj što uspješne dezinformacije – one u koje povjeruje velik broj ljudi, ili pak one u koje povjeruju političari koji temeljem njih donose odluke – nalikuju informacijama kojima se može vjerovati i njima se potrebno sustavno javno baviti. Da stvar bude gora, takve dezinformacije često djelomično i jesu istinite, barem u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da bi djelovale uvjerljivo na prvi pogled. Usto, društvene mreže predstavljaju najotvoreniji dosad poznat kanal za širenje sadržaja – dezinformacija koju netko namjerava plasirati lakše će dospjeti do velikog broja ljudi putem društvenih mreža uz relativno malo financijsko zaleđe nego bi bio slučaj da taj isti tvorac dezinformacije nastoji etablirati vlastiti medij i okupljati medijsku publiku kao što su to tradicionalni mediji morali činiti. Utoliko postoji još jedan način prepoznavanja medija koji imaju pretpostavke za isporuku autentičnog sadržaja – ti mediji posjeduju stvarne redakcije i uredništva, navedena u tzv. impresumu.

Upravo zato što se tek pojavljuju na medijskoj sceni a žele utjecati na javno mnijenje, svakom izvoru lažnih vijesti dobro dođe tehnološka podrška u ostvarivanju dosega. Kako bi neka lažna vijest zadobila vidljivost, često joj pomaže i doseg i vidljivost koji joj daju lažni korisnici koji se oko nje angažiraju – tzv. botovi. Tu je i mogućnost financijskog podupiranja dosega objava (na društvenim mrežama, ovo se obično naziva boost. Napokon, u prilog im ide i činjenica da, čak i kada netko krene ispravljati netočnu informaciju plasiranu u javnost, šteta je uglavnom već počinjena, a ispravak ili demanti teško da može dosegnuti istu vidljivost kao ona prva, bombastična vijest, već samim time što nije u tolikoj mjerio šokantna i upečatljiva.

No, niti jedan „vanjski“ znak nije dovoljan za nedvosmisleni zaključak radi li se u nekom slučaju o mediju kojem se može vjerovati ili ne – puno toga ostaje na navikama publike i njezinoj spremnosti da provjerava informacije koje prima putem medija i društvenih mreža. Provjeravanje iste vijesti u nekoliko vjerodostojnih izvora je dobar način za povezivanje „komadića slagalice“ u cjelovitu sliku o vjerodostojnosti neke medijski posredovane informacije. Poveznice na izvore, tražilice i korektno navođenje izvora informacija mogu biti vrlo korisni za ulaženje u trag izvorima i samostalno istraživanje.

Napokon, ne treba podcijeniti niti mogućnost falsificiranja ili manipuliranja sadržajem kako bi on prikazivao neistinite događaje ili njihove aktere. Ovakve mogućnosti postaju sve dostupnije i stvarnije s napretkom tehnologije koja omogućava sve savršeniju fabrikaciju audio i video materijala. Ovakvi sintetizirani video-sadržaji, koji postaju poznati pod nadimkom deepfake, dodaju novu dimenziju realističnosti lažnim materijalima i vjerojatno će tek pokazati mogućnost svojeg utjecaja na vjerodostojnost izvještavanja.

Platforme koje su dio međunarodne fact-checking mreže Poynter Instituta pridržavaju se niza načela provjeravanja činjenica, a koja nastoje kontinuirano implementirati u svojem radu. Ova ih načela obvezuju na:

– nepristranu provjeru činjenica,

– ispravljanje vlastitih pogrešaka,

– transparentnost izvora korištenih za provjeru činjenica,

– transparentnost korištene metodologije,

– transparentnost vlastitog financiranja.

Više o provjeravanju činjenica, lažnim vijestima i drugim temama koje pune medijske stupce možete saznati iz publikacije Čitajmo između redaka.

Prvi ekspertni forum GOOD inicijative na temu ulaganja u obrazovanje okupio je uži krug stručnjakinja i praktičare iz područja obrazovanja, ekonomije i prava iz civilnog društva kako bismo analizirali što nam ulaganje u obrazovanje financijskih sredstava iz Državnog proračuna govori o smjeru kretanja obrazovne politike i mogućnostima provedbe reformi te kakav je utjecaj tih ulaganja na učiteljice i učitelje te učenice i učenike.

Read more

Djeca tražitelji azila i djeca izbjeglice posebno su ranjiva skupina čija dobrobit ovisi o kvalitetnoj suradnji svih uključenih u sustav. Pravo na pristup obrazovanju svakoga djeteta nije samo međunarodna i zakonska obaveza usmjerena na ostvarivanje najboljeg interesa djeteta, nego je ono i iskorak u prepoznavanju svakog djeteta u cjelovitosti njegovih interesa, potreba i darovitosti. Povrh toga, kvalitetno uključivanje djece tražitelja azila i djece izbjeglica neposredno vodi u dublje razumijevanje i njegovanje promjenjivog i sve bogatijeg interkulturnog okruženja u kojemu djeca drugačijega porijekla daju bogat doprinos.

Read more

Ekspertni forum Obrazovne zviždaljke održan je 13. rujna 2018. u prostoru Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu od 12 do 14:30 sati. Na ekspertnom forumu se raspravljalo o aktualnostima vezanim uz razvoj učeničke građanske kompetencije, podršku učiteljicama u provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, kao i o aktualnim pristupima kako podržati uvođenje i provedbu kvalitetnih programa građanskog obrazovanja. Read more

Otvoreno pismo podrške GOOD inicijative  sindikalnom organiziranju povodom Praznika rada

Svake se godine na Praznik rada prisjećamo masakra koji se početkom svibnja 1886. godine dogodio na čikaškom trgu Haymarket kada je na masovan radnički prosvjed za osmosatno radno vrijeme  vlast poslala jake policijske oružane snage. Ovaj nas događaj podsjeća na to da radnička prava nisu bila poklonjena ili pružena dobrohotnošću kapitalista, već  su teškim naporima izborena. Kroz nastavak radničke borbe postala su međunarodni standard koji ni danas mnogima nije osiguran.

I danas velik broj ljudi radi  u neadekvatnim  pa i za zdravlje štetnim radnim uvjetima, za plaće ili naknade koje im ne omogućuju dostojanstven život. Diljem svijeta iskorištava se dječji rad, a žene u cijelom svijetu obavljaju različite oblike neplaćenog rada, u vlastitim ili tuđim kućanstvima, u izvaninstitucionalnoj skrbi, u uvjetima potlačenosti i ekonomske neravnopravnosti.  Mnogi ljudi rade neprijavljeni i u prekarnim uvjetima više od osam sati dnevno, bez adekvatnog sustava socijalne sigurnosti i bez adekvatno riješenog stambenog pitanja.

Read more