Manipulacija mladima i činjenicama

Manipulacija mladima i činjenicama

Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću i Obrazovna zviždaljka GOOD inicijative

Obilježavanje 26. obljetnice vojne akcije Medački džep  proteklo je u tonu glorificiranja rata, opravdavanja ratnih zločina i manipulacije mladima koje se iskoristilo na tom događaju, umjesto da provedu prvi dan nove školske godine u školi gdje bi trebali učiti kritički promišljati i multiperspektivno sagledavati povijesne činjenice kako se ratno nasilje ne bi ponavljalo u budućnosti. Pozivamo tijela nadležna za brigu o mladima da osude i osiguraju neponavljanje ovakve prakse manipulacije i iskorištavanja mladih kako se ne bi iznova potvrđivalo da je nasilje i gaženje ljudskih prava škola za život u Hrvatskoj. 

Nesudjelovanje učenika i učenica na nastavi prvi dan škole zbog odlaska na obilježavanje 26. obljetnice vojne akcije Medački džep na kojoj se glorificirala vojna operacija tijekom koje su na najokrutnije načine ubijeni i mučeni civili, predstavlja manipulaciju mladima i povijesnim činjenicama te ozbiljan društveni problem koji ne smije proći nezapaženo i bez osude. 

Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije o pravima djeteta kojom su se države obvezale da će obrazovanje djeteta usmjeriti prema promicanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda  te pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnoj zajednici u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, ravnopravnosti spolova i prijateljstva među svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama. Također, Strategijom Vijeća Europe za prava djeteta 2016. – 2021. istaknuta je potreba da  se više ulaže u obrazovanje za toleranciju i međukulturni dijalog. 

GOOD inicijativa poziva Pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku da ispitaju zašto su učenici i učenice umjesto u školi bili na obilježavanju vojne akcije Medački džep te da osude manipuliranje mladima, pogotovo kad su izloženi dezinformacijama i propagandi dužnosnika Vlade RH i Hrvatskog sabora. 

Izostavljanje činjenica i veličanje zločina

Saborski zastupnik Stevo Culej na obilježavanju vojne akcije Medački džep  govorio je o tome da “rat piše druga pravila gdje se često pravila gube pod emocijom, stresom, pritiskom, i to se događalo, ali rat je završio, u slobodnoj smo Hrvatskoj” zaboravljajući pritom na  međunarodno humanitarno pravo koje regulira postupanje prema civilima i ratnim zarobljenicima. Tako relativizira počinjene zločine utvrđene u pravomoćnoj presudi Mirku Norcu, potpuno zanemaruje žrtve te širi neistine koje su za svaku osudu.

Ministar Medved je u svom govoru izbjegao reći istinu o onome što se dogodilo 1993. tijekom VRO Medački džep. U vojnoj operaciji koja provedena u razdoblju od 9. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep, pripadnici Hrvatske vojske i Specijalne policije okrutno su zlostavljali, ubijali i masakrirali civile, palili kuće i gospodarske objekte zbog čega se  preko stotinu obitelji iz Rajčevića, Krajnovića, Potkonjaka, Drljića, Strunića, Velikog Kraja, Donjeg Sela, Čitluka, Sitnika, Počitelja, Rogića i Divosela nije moglo vratiti i živjeti u svojim domovima.

Zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu, a na temelju optužnice preuzete od Haškog tribunala, pred Županijskim sudom u Zagrebu proveden je kazneni postupak protiv Rahima Ademija i Mirka Norca.

Optuženicima se, svakom po tri točke optužnice, stavilo na teret da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, i to radnjom nečinjenja, odnosno propuštanja. Rahim Ademi oslobođen je optužbi, a Mirko Norac proglašen je krivim za propuštanje poduzimanja nužnih radnji potrebnih kako bi se spriječilo da njemu podčinjeni pripadnici 9. gardijske brigade ubiju četiri civila i jednog zarobljenog srpskog vojnika te je osuđen na zatvorsku kaznu. Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da su zapovjednici, neposredno podčinjeni Mirku Norcu, izdali zapovijed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Podsjećamo i da je u septičkoj jami pronađeno 11 tijela. Nakon DNA analize utvrđeno da su šest tijela iz Medačkog džepa. Te činjenice nisu našle mjesto u optužnici. U mjesecima nakon operacije, tijekom 1993. godine, a u radnjama hrvatske strane i pripadnika UNPROFOR-a, jer se u vrijeme akcije „Džep ’93“ prostor Medačkog džepa se nalazio u UNPA zoni, srpskoj je strani ukupno predano 76 tijela žrtava, od čega veći broj civila. Unatoč činjenici da je pravomoćnom presudom jasno utvrđena zona odgovornosti Specijalne policije, gdje je bilo najviše žrtava, do danas nije podignuta niti jedna optužnica, kako po zapovjednoj odgovornosti, tako ni za pojedinačne počinitelje zločina.

GOOD inicijativa oštro osuđuje iskorištavanje mladih i očekuje reakciju nadležnih tijela kako bi se spriječile buduće manipulacije mladima i činjenicama te kako bi se društvo suočilo s prošlošću i okrenulo budućnosti temeljenoj na solidarnosti i poštivanju ljudskih prava.

MANIPULACIJA MLADIMA I ČINJENICAMA – obrazovna zviždaljka GOOD inicijative, YIHR i Documenta

Izvještaj s tribine “Osvrt na kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja”

Izvještaj s tribine “Osvrt na kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja”

Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (dalje: Kurikulum) objavljena je u Narodnim novinama (NN 10/2019). Provedba kurikuluma, ako je suditi po najavama ministrice Divjak, očekuje se od iduće školske godine. Završni dokument uključio je neke prijedloge s  javne rasprave. Međutim,  Kurikulum  i dalje, kao i do sad, predviđa građanski odgoj i obrazovanje (dalje: GOO) kao  međupredmetnu temu za koju bi učitelji uz ostale međupredmetne teme trebali pronaći mjesto tijekom nastavnog sata. Provedba GOO će biti poseban izazov budući da su predmetni kurikulumi i dalje prenatrpani sadržajima koje odgojno-obrazovni radnici primarno moraju  poučavati pri čemu nema i teško može biti dovoljno prostora za sve međupredmetne teme pa tako i za GOO. Dodatno, pogledamo li primarno obrazovanje učitelja/ica pokazuje se da oni nisu razvijali kompetencije potrebne za poučavanje ovog područja, a mnogi od njih i sami izražavaju nespremnost za poučavanje što je veliki problem budući da sustav očekuje da svi poučavaju ovo područje.

U Kurikulumu je GOO sužen na 3 domene: ljudska prava, demokraciju i društvenu zajednicu. U svrsi Kurikuluma navodi se da su „vještine, na razvoj kojih je Građanski odgoj i obrazovanje ponajviše usmjeren, [su] kritičko mišljenje na etičkim načelima i komunikacijske vještine potrebne za društveno i političko sudjelovanje“ (str. 1). Dodatno, građanski odgoj će uključivati „poznavanje uloge svih elemenata politike, institucija, zakona, javnih i političkih procesa preduvjet je za ostvarivanje aktivnog građanstva usmjerenog ka funkcioniranju i razvijanju demokratskog sustava te izgradnji učinkovite javne uprave“.  Pozitivno je što se u uvodnom dijelu svrhe spominje pristup učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (daroviti i učenici s teškoćama).

Priprema mladih za aktivno sudjelovanje u suvremenim demokracijama i kritičko mišljenje zvuči kao poželjan cilj za koji bi se mogla prikupiti šira podrška jer naši mladi to zaslužuju. Međutim, politička elita nam pokazuje da nije tako. Stoga je Hrvatsko politološko društvo, u četvrtak 4. travnja održalo tribinu posvećenu upravo ovoj temi.

Tribina Hrvatskog politološkog društva: Osvrt na kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja

Na tribini koju je moderirao Marko Matijević s portala Srednja.hr, a popratili su je studenti, aktivisti organizacija civilnog društva pa i GOOD inicijative te članice i članovi Hrvatskog politološkog društva, uvodničari su bili znanstvenici koji se već dulje vrijeme sustavno bave temom GOO-a: Berto Šalaj, Vedrana Spajić Vrkaš i Nikola Baketa.

Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti uvodno je objasnio razlog okupljanja. Na tribini se razgovaralo o aktualnom Kurikulumu GOO koji je stupio na snagu odlukom ministrice Divjak i koji će se započeti provoditi od iduće školske godine. Do sada je na snazi od 2014. godine bio Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja, kojeg Šalaj skraćeno naziva Mornarovim programom, koji je također, kao i novi Kurikulum predviđao obveznu međupredmetnu provedbu. Međutim, praksa je pokazala da se provedba događa u manjem broju škola, a o kvaliteti je uzaludno govoriti, a teško ju je i pratiti.  

Vezano uz sadržaj novog Kurikuluma, Šalaj iznosi stav da je on čak mali korak naprijed u odnosu na vrlo loš program iz 2014., za kojeg navodi i da je sadržavao „nevjerojatne nebuloze“ od kojih je neke i opisao u svom radu: Novi program građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama: početak ozbiljnog rada na razvoju demokratske političke kulture ili smokvin list ministarstva?(objavljen u zborniku Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj/ Ilišin, V; Gvozdanović, A; Potočnik, D (ur.).
Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2015. str. 241-268).

Neke  greške,  novog kurikuluma koje je Šalaj istaknuo su npr. jedan od ishoda koji glasi „učenike poučavati o nedostacima direkte demokracije“, ali ne i o prednostima te je za treću domenu Društvene zajednice istaknuo da je nejasno što ona obuhvaća.

Međutim, zbog međupredmetnosti za koju nema dovoljno mjesta u programu i zbog činjenice da učiteljima nedostaju kompetencije za ovako nesređen i terminološki neodređen sadržaj, Šalaj zaključuje da „ako nastavnik nije imao prethodno obrazovanje o GOO, pred ovakvim kurikulumom može samo sjesti i plakati“ te da je ovaj kurikulum „kao sveta vodica – ne šteti, ali ni ne pomaže“.

Šalaj ističe da je njegovo čvrsto uvjerenje da kvalitetno provođenje GOO-a nije moguće bez barem jedne godine zasebnog predmeta u OŠ i SŠ. Predmet neće riješiti sve probleme, ali će biti jedan pozitivan korak naprijed koji će pokazati ozbiljnost i političku volju da se građanski stvarno uvodi.  Sada GOO ovisi o entuzijazmu nastavnika, a obrazovanje nastavnika u vrlo maloj mjeri uključuje GOO, a cjeloživotno stručno usavršavanje u tom području je potpuno neadekvatno.

Šalaj zaključuje da je ovakav Kurikulum odraz „politike kontinuiteta, odnosno stabilnosti, oko GOO-a koja u ovom slučaju znači kontinuirano zanemarivanje i marginalizaciju GOO-a“. Šalaj smatra da se ta marginalizacija ovim kurikulumom neće poboljšati. I zaključuje da svi oni koji su  uključeni u ovu temu, uz ovakav pristup vlasti, gube entuzijazam.

Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu opisuje primjere po čemu se vidi da je ovaj kurikulum napravljen „navrat nanos“. Primjer je „random” ubacivanje domoljublja koje samo po sebi nije nepotreban ni nepoželjan ishod, ali kojeg nema u ishodima niti u ciljevima, nego je kasnijom intervencijom ubačeno u sadržaje koji zvuče nezgrapno, primjera radi: „Poticanje domoljublja ostvarivanjem dječjih prava“ (str.15). Baketa navodi da je analizirao komentare u javnom savjetovanju, opisuje pristigle komentare o domoljublju i čovjekoljublju te navodi da su intervencije u kurikulum rezultat kompromisa HDZ-a sa strankom s kojom su ranije ušli u koaliciju, a zatim se nastavlja politika ministrice Divjak o neideologizaciji. Napominje da iako je i u  Jokićevoj reformi GOO bio predviđen kao međupredmetna tema, opcija devetog razreda barem je nudila priliku da se otvori mogućnost barem jedne godine zasebnog predmeta. Dodatno, Baketa se osvrće na kvalitativno istraživanje koje su on i Marko Kovačić proveli s učiteljima koji provode GOO. Pokazalo se da učiteljima nedostaju kompetencije, da ne misle da međupredmetnost nosi išta novo jer omogućuje da oni koji ne žele provoditi GOO niti ne moraju. Nešto više informacija o provedenom istraživanju, stavovima učitelja i stručnjaka o aktualnom provedbi GOO-a možete pronaći na stranicama GOOD inicijative.

Spajić Vrkaš, naglašava da je vrlo važno uvesti GOO jer je očigledno da mladi ne razumiju sebe kao subjekta u politici. Predstavlja kako je ona zajedno sa širim krugom stručnjaka iz institucija i organizacija civilnog društva izradila Kurikulum 2012. godine koji se eksperimentalno provodio u 12 škola dvije školske godine. Opisuje da su iskustva toga Kurikuluma i njen osobni stav da je važna međupredmetnost, ali je potreban i poseban predmet krajem osnovne i početkom srednje škole.  Iako su 2014. godine rezultati eksperimentalne provedbe potvrdili taj zaključak i kvalitetu tadašnjeg Kurikuluma, doslovno se preko noći pojavio novi Program međupredmetnih sadržaja kojeg je Mornar usvojio. O nedostatku kvalitete tog dokumenta se slaže s Bertom Šalajem i ističe da je on potpuno neupotrebljiv te ga opisuje kao „blesavi papir“ koji se  odmiče od učenja građanskog odgoja kako nas uči liberalna tradicija prema konceptu privatnog građanina koji je aktivan jedino u humanitarnoj djelatnosti.

Spajić Vrkaš ističe da je „dosadašnja provedba prema programu iz 2014. bila nakaradna jer nikad nije bilo jasno što mi pod građanima razumijemo, a ni nastavnike nismo nikad pripremili za provedbu“. Uz politološku, vrlo je važno razviti ljudsko-pravnu i interkulturnu dimenziju i inkluzivno ozračje, a za sve to su nastavnici nepripremljeni. Na sustavu izobrazbe nastavnika nije napravljeno ništa dobro. AZOO kojoj je povjerena izobrazba se sustavno bavi samo mirnim rješavanjem sukoba, a nastavnici su kroz intervjue i fokus grupe pokazivali da nemaju razvijena znanja ni vještine ni za mirno rješavanje sukoba iz pozicije ljudskih prava i ravnopravnosti, a kamoli za druga područja“.

Za aktualan Kurikulum kojeg je donijela ministrica Divjak, Spajić Vrkaš navodi da je uzeo dijelove iz onog iz 2012. što je pozitivan pomak, ali Kurikulum u cijelosti opisuje kao „ nesređeni dokument“ i „patchwork“ kojem treba dorada i koji nema povezane ishode i sadržaje. Ističe da bi se njega dalo srediti „samo tko će se toga prihvatiti?“. Kao dodatnu kritiku ističe da je u njemu izbačen pojedinac kao nositelj prava i dogovornosti te da su stavili sve samo sustavne pojmove. Zaključuje s pitanjem: „Kakav je to sustav, bez pojedinca? Krenimo se brinuti za pojedinca jer nam on nestane.“ I dodatno ističe da „ni savršen tekst ni pripremljeni nastavnici ne mogu ništa bez demokratizacije škole“.

U raspravi koja je uslijedila, Šalaj ističe dvije silnice zbog koji GOO nije uveden: „nije postojala politička volja ni jedne od dvije velike stranke koje su bile na vlasti, a očito ni akademska zajednica i civilno društvo nisu uspjeli napraviti dovoljan pritisak“ te nastavlja s komentarom da je „ovo samo jedna predstava i kamuflaža s kojom nitko ne može ništa. Dokaz tome je što nema ni javne rasprave jer nema oponenata budući da se ono ne provodi, dok primjera radi oko povijesti koja se provodi ima puno rasprava. Tek rasprava bi pokazala treba li patriotizam biti dio GOO-a, ali te rasprave nema. Javna rasprava bi značila minimalni zajednički nazivnik“. Moderator ističe da je kritiziranje loših postupaka domoljubno ponašanje i da je ovo jedna domoljubna tribina.

Vedrana Spajić Vrkaš navodi da se u školama radi sve više na aktivnim građanima, ali postoji jasna granica i najnevjerojatnije je da učenici znaju tu granicu. To je paternalistički model participacije (Haartman, manipulativan participacija) jer se otvara prostor za diskusiju, ali bez dovođenja u pitanja autoriteta nastavnika i bez prave participacije te razvoja argumentacije i na činjenicama temeljene rasprave. Opisuje kako je analiza koju je napravila studentica sa studija pedagogije pokazala da je većina pitanja u udžbenicima za niže razine, a najmanje ima pitanja vezanih uz kritičko mišljenje.

Spajić dodaje da kod Programa iz 2014. kao i kod novog Kurikuluma nije jasan koncept građanstva koji se zastupa niti teorijska pozadina iz koje se polazi pa sukladno tome ostaje nedorečeno kamo nas ovakav građanski vodi. Priprema li mlade za podanike, ili buduće aktivne građane? Dodatno, ističe da je konceptualna nedorečenost posebno zabrinjavajuća kada je sustav podrške učiteljima organiziran kroz Agenciju za odgoj i obrazovanje ostavljen isključivo aktivnim članovima Hrasta, osobito Nevenki Lončarić Jelačić koja je savjetnica za građanski odgoj.

U nastavku se raspravljalo o prosvjedu učenika protiv klimatskih promjena uz opisivanje da se tu već pokazala da se učenici suočavaju s izazovima pregovaranja s upravama škole oko neopravdanih sati pa dio mladih polako odustaje od angažmana. Baketa je odgovorio da je odustajanje mladih očekivano s obzirom da mladi ne vide pozitivne primjere da političke elite slušaju glas s prosvjeda. Također,  opisuje aktualne procese kao „igranje demokracije“, a ne stvarno sudjelovanje mladih i primjećuje da postoje razine do koje ide demokratizacija škola na način da se više na simboličnoj razini organiziraju izbori za vijeća učenika.

Stručnjaci suglasni – pozitivan pomak se ne očekuje

Stručnjaci iz prakse, oni sa znanstveno-istraživačkih institucija, jednako kao i oni iz GOOD inicijative koja okuplja organizacije civilnog društva koje se zalažu za kvalitetno uvođenje GOO-a i izdala je kritičko priopćenje o novom Kurikulumu, suglasni su da aktualan oblik uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja ne donosi pozitivne pomake. Iako je Kurikulum nešto bolji od vrlo neadekvatnog Programa međupredmetnih sadržaja iz 2014. godine, konceptualno je nejasan  i potrebno ga je sadržajno doraditi te uskladiti odgojno-obrazovna postignuća sa sadržajima. Dodatno,  međupredmetna provedba sedam tema za koje bi učiteljice i učitelji te nastavnice i nastavnici trebali pronaći mjesta u programima predmeta koji su opterećeni činjenicama, a nedostaje im prostora za analizu i kritičko mišljenje, teško može donijeti novu kvalitetu i stvarno doprinijeti razvoju učeničkih kompetencija. Ako tome dodamo činjenicu da su odgojno-obrazovni radnici nedovoljno educirani za područje GOO, a svima im je nametnuto da ga poučavaju. Građanski odgoj djece i mladih i dalje je prepušten entuzijazmu pojedinki i pojedinaca, koje sustav ne samo da nedovoljno podržava, nego im i izostanak političke volje te neuređenost obrazovnog sustava aktivno otežava mogućnost pozitivnog utjecaja na građansku i društvenu kompetenciju djece i mladih.

Ministarstvo neodgovorno nameće novi kurikulum povijesti

Ministarstvo neodgovorno nameće novi kurikulum povijesti

GOOD inicijativa, Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava upozoravaju kako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja izigralo proceduru te školama i nastavnicima nametnulo novi prijedlog kurikuluma povijesti. Naime, Ministarstvo je novu verziju kurikuluma povijesti objavilo u Narodnim novinama, čime je taj kurikulum automatski stupio na snagu bez da je ponovno prošao proceduru javnog savjetovanja, iako je stručna, ali i šira javnost u posljednjih nekoliko mjeseci pokazala veliko zanimanje za ovu temu. Dodatno, nova radna skupina koja je sastavljena kako bi preradila spornu prethodnu i izradila ovu verziju kurikuluma povijesti imenovana je na netransparentan način.

U ovom kurikulumu, izmjene u odnosu na prethodni prijedlog su minimalne i uglavnom kozmetičke. Dijelovi koji su najviše kritizirani tijekom javnog savjetovanja su doslovno samo uklonjeni ili je ponegdje zamijenjena riječ ili dvije.

Kurikulum je nedovoljno razrađen, u tolikoj mjeri da su teme i ishodi gotovo isti za osnovne škole i gimnazije, iako bi učenici koji su u osnovnim školama trebali naučiti temelje, trebali bi u gimnazijama imati napredniji i izazovniji kurikulum.

Iako objektivniji i manje nacionalistički usmjeren od prethodnog, ovaj kurikulum ponovo izbjegava suočiti se s kontroverznim temama, posebno onima iz povijesti 20. stoljeća, nazivajući režime, zločine i počinitelje uljepšanim i nepreciznim imenima, time ih relativizirajući. Tako zločini u NDH, kao niti oni počinjeni u Hrvatskoj 1990-ih, u ovom kurikulumu nisu spomenuti, što odaje dojam da su namjerno izostavljeni.

Ovakva nastava povijesti nije povezana ni s građanskim odgojem i obrazovanjem jer su brojne teme koje bi se trebale vezati na njega izostavljene ili su svrstane među izborne teme, koje će se zbog pretrpanosti sadržaja teško stići obraditi. Naime, kurikulum povijesti je ponovno prenatrpan sadržajem, sve teme su strogo propisane te se ne ostavlja nikakvu slobodu nastavnicima da oblikuju nastavu u skladu s očekivanim odgojno-obrazovnim postignućima i potrebama učenika, kao ni učenicima da istražujući razvijaju svoje kompetencije. I dalje su primorani na „protrčavanje“ kroz gradivo i  na učenje gomile podataka, umjesto da takva nastava povijesti postane dio povijesti. Kurikulum povijesti koji zaobilazi određenje prema povijesnim događajima, ne doprinosi razvoju demokratskih kompetencija, ostavlja prostor za relativizaciju i revizionizam i ne potiče multiperspektivnost.

Ovaj kurikulum, iako ponešto popravljen u odnosu na prijedlog koji je početkom godine upućen na javno savjetovanje, ne predstavlja najavljivanu reformu, niti donosi promjenu u načinu poučavanja povijesti. Jednostavno rečeno, njegovim uvođenjem stanje ostaje isto kao i dosad. Postavlja se pitanje jesmo li uzalud potrošili dvije godine na izradu novih kurikuluma s ciljem reforme školstva, pa unutar toga i nastave povijesti, da bi se vratili na staro? Jesu li ovom Ministarstvu učenici pokusni kunići, kojima se kurikulum može mijenjati kako kome odgovara bez razmišljanja o posljedicama?

Novi prijedlog kurikuluma povijesti je veliki korak unatrag

Novi prijedlog kurikuluma povijesti je veliki korak unatrag

GOOD inicijativa, Documenta Inicijativa mladih za ljudska prava upozoravaju da novi prijedlog kurikuluma za nastavni predmet Povijest predstavlja korak unatrag jer ne potiče kritičko razumijevanje povijesnih zbivanja i multiperspektivnost te traže njegovo povlačenje iz procedure. Prijedlog kurikuluma povijesti o kojemu danas raspravljamo nije isti prijedlog koji je prošao postupak javnog savjetovanja i zaprimio pozitivne recenzije, već je zamijenjen suštinski različitim prijedlogom koji promiče nacionalistički diskurs, povijesni revizionizam i zastarjele didaktičke koncepte. Vidljivo je da je taj novi dokument izrađen u samo dvadesetak dana, pa je čitav sadržaj unutar dokumenta nabacan i nepromišljen, a autorima su se potkrale i činjenične pogreške. Preveliki broj predviđenih obveznih nastavnih tema u novom prijedlogu kurikuluma te gomila podataka koje učenici u kratko vrijeme moraju usvojiti predstavljaju upitni doprinos razumijevanju povijesti.

Danas kada su u javnom prostoru sve prisutnije interpretacije povijesti koje brišu granicu između realnosti i fikcije, nastava povijesti mladima treba pružiti sposobnost razlikovanja znanstveno utemeljenih povijesnih interpretacija od povijesnih mitova i falsifikata.

Nastava povijesti bi trebala biti saveznica građanskog odgoja i obrazovanja, a ovim prijedlogom kurikuluma namijenjena joj je uloga izgradnje identiteta utemeljenog na narativu o hrvatskom herojstvu i hrvatskoj žrtvi bez kritičkog propitivanja tamnih strana povijesnih događaja. Dok svjedočimo relativizaciji i normalizaciji ustaštva u javnom prostoru, prema ovom kurikulumu povijesti ishod učenja o NDH je da učenik analizira „stvaranje NDH, utvrđivanje granica, stvaranje vojske i organizaciju vlasti”, dok se ustaška ideologija, logori i zločini nigdje ne spominju. 
Documenta, Inicijativa mladih za ljudska prava i GOOD inicijativa zahtijevaju od Ministarstva znanosti i obrazovanja da uvaži prijedlog kurikuluma povijesti u kojeg je utrošeno dvije godine rada i koji je krajem 2018. godine prošao postupak javnog savjetovanja. Radnoj skupini koja je radila na hvaljenom kurikulumu ministarstvo treba omogućiti završetak izrade prijedloga kojeg karakteriziraju uvažavanje povijesnih činjenica, promicanje pluralističnosti i multiperspektivnost te kritičko razumijevanje kompleksnosti koje proizlaze iz povijesnih zbivanja, sukladno ranijim preporukama koje je GOOD inicijativa bila iznijela.


Već pri prvom pogledu na novi kurikulum povijesti, jasno je da je to potpuno novi dokument, koji nije povezan s onim Prijedlogom koji je krajem 2018. godine prošao javno savjetovanje i dobio pozitivne recenzije.


Zadatak ove Ekspertne radne skupine bio je doraditi taj dokument, korigirati dijelove koji nisu bili pozitivno ocijenjeni. Vidljivo je da je taj novi dokument izrađen u samo 20-ak dana, pa je čitav sadržaj unutar dokumenta nabacan i nepromišljen, a autorima su se potkrale mnoge činjenične pogreške (npr. Histre svrstavaju u Ilire, koji to nisu bili (str. 32);  barok svrstavaju u srednjovjekovne umjetničke stilove (str. 43), itd.).

Upitna je i svrha nastave povijesti, kako je definira novoformirana Ekspertna radna skupina. Dok u kurikulumu iz  2018. godine stoji sljedeće: „Svrha učenja povijesti stoga je poticati interes učenika za proučavanje prošlosti, razvijati radoznalost, imaginaciju i analitičko mišljenje učenika, omogućiti razumijevanje sadašnjosti te stjecanje znanja i vještina nužnih za upućeno i aktivno sudjelovanje učenika u društvu kao građana Hrvatske, Europe i svijeta.“ (str. 6), novi prijedlog kurikuluma kao glavnu svrhu učenja povijesti navodi „Ona (nastava povijesti) prije svega pridonosi izgradnji osobnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta pojedinca.“ (str. 2).

Smatramo da svrha moderne i na povijesnoj znanosti utemeljene nastave povijesti treba biti poučavanje mladih utemeljeno na činjenicama, a ne na mitovima te razvijanje kreativnog i kritičkog razmišljanja kod učenika i učenica, kao i povezivanje prošlih događaja i procesa sa suvremenima. Nastava povijesti treba doprinositi obrazovanju aktivnih građana ovog društva i doprinositi demokratičnosti, otvorenom i argumentiranom dijalogu i pomirenju. Uvjereni smo da poučavanje povijesti kojemu je glavni ciljem izgradnja nacionalnog identiteta ne vodi ka obrazovanju mladih za stvaranje pozitivnih pomaka u društvu, nego naprotiv, ka stvaranju skupine mladih koji misle nacionalistički, koji će podupirati prevladavajući trend rastućeg ekstremizma i političke radikalizacije, te širiti netrpeljivost prema svima drugima i drugačijima. Takva nastava ne vodi ka kritičkom i kreativnom promišljanju, aktivnom uključivanju učenika u proces nastave, kao što ni ne pridonosi stvaranju budućih odgovornih članova društva koji će biti spremni sudjelovati u demokratskim procesima na lokalnom, nacionalnom i europskom nivou.

Tehnički koncepti nastave povijesti (str. 5-8) u ovom prijedlogu kurikuluma opisani su vrlo nejasno, bez navedenih ishoda koje učenik treba steći učenjem,  niti su odijeljeni koncepti za učenike osnovnih i srednjih škola. Smatramo posebno problematičnim predviđeni način obrade povijesnih izvora. Autori ovog kurikuluma, naime, navode da učenici trebaju upoznavati razne vrste primarnih i sekundarnih izvora, razumjeti značenje istih izvora za proučavanje prošlosti i znati oblikovati odgovore prema podacima iz izvora. Učenici i učenice moraju poznavati izvore, znati njihovu važnost i znati se koristiti njima, posebno u nastavi koja je usmjerena na aktivno uključivanje učenika, na učenje na iskustvu, te u nastavi koja nastoji razvijati kritičko i kreativno mišljenje. No, smatramo da bi kurikulum treba jasno odrediti i razlikovati stupnjeve poznavanja izvora za učenike osnovnih i učenike srednjih škola. Također, trebalo bi objasniti i prilagoditi načine istraživanja koje će učenici sami provoditi, njihovoj dobi, sposobnostima i znanju. Opisani način provedbe tog istraživanja – postavljane istraživačkog pitanja, samostalan izbor metoda rada i metoda prikazivanje rezultata – ostavlja dojam da je pred učenike postavljen pretežak zadatak. Time ih ne motivira i ne potiče na rad, već upravo suprotno, stvara se dojam povijesti kao dosadnog i teškog predmeta, kojeg učenici moraju učiti više od ostalih predmeta, a to učenje ne daje željene rezultate. U nastavku dokumenta, među ishodima, povijesni izvori ni  samostalno provođenje istraživanja više se ne spominju niti je ostavljeno vrijeme za rad na njima. Isto tako, dokument ne spominje rad s povijesnim zemljovidima, slijepim kartama, lentama vremena, statistikama i svim ostalim pomagalima, koji su sastavni dio nastave povijesti, čak  ih ne navodi ni kao korisne pri opisu koncepata vremena i prostora. Nastava koja se provodi bez korištenja izvora i ostalih navedenih nastavnih pomagala, kao i bez provođenja samostalnih istraživanja neće dati željene rezultate, jer kod učenika ne potiče kreativno ni kritičko razmišljanje niti ih aktivno uključuje u rad. Takvi naputci ostali bi mrtvo slovo na papiru.

Satnica nastave povijesti u svim razredima osnovne i srednje škole ostala je nepromijenjena, dakle 70 školskih sati godišnje u osnovnoj školi (od 5. do 8. razreda) i 70 sati u svim razredima gimnazija, osim u četvrtom razredu općih gimnazija, kada je to 96 sati. Ovaj kurikulum ne bavi se strukovnim školama, one su dio posebnog dokumenta, iako su bile dio prethodnog Prijedloga. One su sada dio novog, odvojenog dokumenta, imaju svoj posebni kurikulum.

Novi kurikulum propisuje 28 obveznih tema, koje je svaki nastavnik obavezan obraditi, i još neki neodređeni broj izbornih tema, koje su predložene u samom kurikulumu. Ukupno, to je od 34 do 38 tema godišnje! Ponavljamo, u 70 školskih sati. Već iz samih naslova nekih od navedenih obveznih tema, kao što su “Hrvatska u Habsburškoj Monarhiji i otpor bečkom centralizmu”, “Prvi svjetski rat – izmjena granica u Europi”, “Hrvatska i Hrvati u Drugom svjetskom ratu”, “Hrvatska i Hrvati u drugoj Jugoslaviji”, jasno je da zahtijevaju nekoliko sati obrade, svakako više od jednog. Toliki broj obaveznih tema podrazumijeva “protrčavanje” kroz gradivo, jer za dublji ulazak u teme ne ostaje vremena, te samo navođenje i učenje faktografije, bez ikakve mogućnosti za kreativnost i slobodu učenika ili nastavnika. Smatramo da je to situacija kakvu imamo danas, a koju smo željeli promijeniti, pa se zbog toga i pristupilo reformi obrazovanja i izradi novih kurikuluma. Gledajući aktualan prijedlog kurikuluma, postavlja se pitanje je li nam on uopće potreban, ako ne donosi nikakve promjene?

Kod opisa 28 tema navedeno je da su one isključivo iz “nacionalne povijesti te razvoja zakonodavstva, ljudskih prava i građanskog društva”, što je demantirano pri pogledu na popise tema, gdje nalazimo teme poput “Egipat i Mezopotamija – pismo i zakoni mijenjaju i određuju život ljudi”, “Život u grčkom gradu državi: Sparta i Atena”, “Od Istočnog Rimskog Carstva do Bizantskog Carstva”, “Primjeri nastanka nacionalnih država: Italija i Njemačka”, i brojne druge. Nadalje, teme ljudskih prava i građanskog društva, nalaze se isključivo u predloženim izbornim temama.

Pri definiranju tema i ishoda, sadržaji se u cijelom kurikulumu promatraju s gledišta nacionalne povijesti, za što smatramo da nije dobar pristup. Iako ne dvojimo oko toga da se nacionalna povijest treba proučavati i poučavati, poučavanjem temeljenim isključivo na promatranju primjera na hrvatskom prostoru, gubimo širu perspektivu, te je teško primjenjivati koncepte kao što su uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena i dr. Smatramo da je bolje, za konačnu sliku i ishode koje učenik treba steći po završetku učenja, da se procesi, kontinuiteti i promjene promatraju na europskoj razini, pritom uključujući i navodeći nacionalne primjere kad god je to moguće. Također, Prijedlog ne uključuje lokalnu i zavičajnu povijesti, koja je bila dio prethodnog kurikuluma, i važan je dio nastave povijesti, posebno za niže uzraste.

Također, s promatranjem sadržaja iz nacionalnog rakursa, stručna radna skupina definira ishode koji su najblaže rečeno dvojbeni, tj. upitno je može li povijesna znanost uopće na njih odgovoriti. Tako je npr. kod ishoda “učenik objašnjava kako, kada i zašto su se proizvodnja hrane, obrti, trgovina i novac pojavili u pojedinim ljudskim zajednicama na hrvatskom prostoru i svijetu te njihovu važnost za razvoj društva” (str. 12), “učenik objašnjava najznačajnije izume prapovijesnog čovjeka na prostoru današnje Hrvatske i ljudi ranih civilizacija te njihovu uporabu i nasljeđe” (str. 13), i druge, upitno znamo li mi odgovor na to, i jesu li navedeni fenomeni postojali na hrvatskom prostoru u navedeno vrijeme. Jer ako ni sama znanost ne može ponuditi odgovore na pitanja kada se pojavljuje hrana, novac, koji su to izumi na hrvatskom prostoru, i na ostale prethodno navedene pojmove, kako onda možemo očekivati od učenika da na ta pitanja daju odgovore?

Za razliku od obveznih tema, koje su opisane isključivo kao nacionalne, izborne teme opisane su kao teme iz europske i svjetske povijesti. Međutim, i predložene izborne teme su raznolike, uključuju i one iz nacionalne povijesti. Zbrku u ovom kurikulumu dobro ocrtava i napomena koja se nalazi u tablicama ispod navedenih izbornih tema, a koja objašnjava da je cilj preporučenih  tema “ukloniti eurocentričnost u nastavi i uvesti učenike u iskustva življenja naroda i kultura izvan europskog kulturnog kruga”. Ako su osnovne teme isključivo iz nacionalne povijesti, a izbornima je svrha da uklanjaju eurocentričnost, gdje je onda prostor za europske teme, bez kojih je nemoguće proučavati hrvatsku povijest? Ili su te teme nevažne za naše učenike?

Možda najproblematičniji dio kurikuluma je zapravo sadržaj, odnosno teme i ishodi, u kojima je, uz naglasak na nacionalnoj povijesti, vidljiva velika prisutnost kršćanstva, ulogom crkvenih institucija i katoličkih poglavara.

Ono što najviše zabrinjava su teme odnosno ishodi, čija je namjera relativizirati i umanjiti važnost nekih povijesnih događaja. Tako među temama za 6. razred osnovne škole i drugi razred gimnazije nalazimo teme koje se bave križarskim ratovima, a naslovi su im “ekspanzija kršćanske Europe” i “širenje europskog obzora prema Istoku”. Takvim naslovima nastoji se prikazati križarske ratove kao pozitivan događaj u europskoj povijesti koji je imao pozitivan utjecaj na Istok, što nikako ne bi trebala biti poruka koju prenosimo učenicima.  U ishodima za učenike srednje škole, od njih se očekuje da analiziraju talijansku ekspanziju prema istočnom Jadranu u razdoblju između 1915. i 1924., zajedno s velikosrpskim projektima i Londonskim ugovorom, reducirajući povijest prve i druge Jugoslavije na pitanje teritorijalnih pretenzija.

Isto tako, sve teme vezane uz Holokaust, posebno na prostoru NDH, te zločine počinjene od strane pripadnika Ustaškog pokreta, ili su ispuštene iz ishoda – iako se u temama spominju, s ciljem da se prenese poruka da one nisu bitne – ili ih se stavlja u kontekst modernizacije i opismenjavanja. Tako nalazimo sljedeće ishode: “Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem”. Dakle, ne spominje se Holokaust na prostoru NDH, nego se skriva pod imenom Jugoslavije, i zločini su svrstani u isti ishod s modernizacijom i opismenjavanjem?! U ishodima za srednju školu, nalazimo sljedeći ishod: “Učenik objašnjava događaje Drugoga svjetskog rata na prostoru prve Jugoslavije te okolnosti koje su dovele do njezina raspada, stvaranje NDH, utvrđivanje granica, stvaranje vojske i organizaciju vlasti.” Kao što je vidljivo iz navedenog, ne govori se o zločinima u NDH, logorima i sličnim temama, samo o uspostavi i organizaciji države i vojske, čime se ne prenosi jasna informacija o zločinima počinjenim u NDH.

U nastavu povijesti o Domovinskom ratu, ratu u Bosni i Hercegovini te drugim ratovima i oružanim sukobima na području bivše Jugoslavije u periodu 1991.-2001., trebalo bi uključiti izvore i kritičke interpretacije utemeljene na sudski utvrđenim činjenicama pred domaćim i međunarodnim pravosuđem. Nema sumnje da su rat i nasilje snažno obilježili suvremeno hrvatsko društvo i da mu treba posvetiti prostor u nastavi povijesti. No nastava povijesti trebala bi predstavljati doprinos izgradnji mira, a ne divinizaciji rata. Stoga smatramo da bi naglasak u ishodima trebao biti na pijetetu prema svim žrtvama, izgradnji povjerenja i mirovnom aktivizmu u vrijeme rata i poraća. 

U obradi događaja koje tematiziraju devedesete godine prošlog stoljeća izostavilo se spomenuti sudjelovanje Republike Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini koje je utvrđeno u nekoliko pravomoćnih presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a s kojim je suradnja utvrđena Ustavnim zakonom o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom („Narodne novine“ 32/96).

U razradi ishoda ne može se pronaći upute za učenike da analiziraju i opisuju sudjelovanje RH u ratu na području Bosne i Hercegovine, a da se ne radi o „obrani od velikosrpske agresije“. U sadržajima za ostvarivanje odgojno – obrazovnih ishoda ne nalazi se u dijelu „Oslobodilačke operacije Hrvatske vojske i policije: Maslenica, Bljesak i Oluja“ dio koji analizira kršenja ljudskih prava koje ne spadaju u aspekt oslobodilačkog dijela operacija. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina sastavni je dio kurikuluma, što smatramo važnim, kao i Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, čiji spomen je izostao.

Također, ni u sadržajima, ni u ishodima aktualnog prijedloga kurikuluma aktivnosti vezane za mirovni aktivizam koji je postojao 90ih godina, nisu pronašle mjesto.

Terminološki neispravni „velikosrpski ekspanzionizam“ te činjenično problematični koncept „Područje RH i BiH kao jedinstveno ratište“ ne bi trebali imati mjesta u kurikulumu povijesti.

Napokon, iako je u završnom poglavlju Prijedloga istaknuta veza nastave povijesti s drugim predmetima i međupredmetnim temama, posebno s građanskim obrazovanjem i odgojem, zanimljivo je primijetiti da su teme koje se bave razvojem demokracije, ljudskim i ženskim pravima, ropstvom, dekolonizacijom, stavljene pod izborne teme. Ova radna skupina ih ne smatra bitnima jer se ne uklapaju u sliku svijeta kakvu promiču ovim dokumentom.

Zbog svega spomenutog, smatramo da ovaj Prijedlog ne ispunjava svrhu i cilj svog nastanka, da nije povezan s modernom povijesnom znanošću niti sa suvremenom metodikom nastave povijesti. Također, ne unosi ništa novo niti inovativno u nastavne prakse, nego nastavlja s gomilanjem gradiva i činjenica.  Zbog toga, smatramo da dorada ovog prijedloga kurikuluma nije moguća i zahtijevamo od Ministarstva da se prethodni prijedlog kurikuluma povijesti, koji je prošao proces javnog savjetovanja u studenom 2018. godine, bude zaista korigiran te da od rujna 2019., s početkom nove školske godine, stupi na snagu kao važeći kurikulum povijesti u svim osnovnim i srednjim školama.

Strukovno obrazovanje: Škola za život ili tečaj bez znanja?

Strukovno obrazovanje: Škola za život ili tečaj bez znanja?

Reforma za ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak znači ukidanje biologije, geografije i povijesti učenicima strukovnih škola u eksperimentalnoj provedbi modela dualnog obrazovanja.  Ponovno se pokazalo da se nepromišljene i brzoplete odluke koje ministrica podvodi pod Školom za život, prelamaju preko djece i njihove budućnosti.

Izuzimanjem ionako malo društveno-humanističkih predmeta iz strukovnog obrazovanja učenicima i učenicima se uskraćuju vrijedna opća znanja, smanjuje mogućnost napredovanja i obrazovanja u budućnosti te ih se zatvara u uske ćelije. Umjesto poticanja da uz svoju struku imaju temeljna opća znanja, Ministarstvo se odlučilo na dodatno uskraćivanje prilika budućim generacijama. Istodobno, provedena istraživanja pokazuju kako učenici strukovnih škola u Hrvatskoj imaju najnižu razinu kompetencija i to osobito u društvenom području. Istraživanja građanske pismenosti  pokazuju i slabiju razvijenost građanske i društvene kompetencije upravo učenika trogodišnjih programa, kako u području znanja tako i u području demokratskih stavova i vrijednosti. Jedan od glavnih uzroka za to upravo je manjak društveno-humanističkih sadržaja, a ukidanjem upravo takvih predmeta te se razlike među mladima još više produbljuju i učenicima se onemogućava razvoj temeljnih kompetencija. Predviđene promjene u strukovnom obrazovanju ne ostavljaju prostor da se učenici pripreme za svoju građansku ulogu, a doprinose i slabijem razumijevanju među mladima, odnosno temelj su za kasnije veće nesuglasice u društvu.

Ovakav odnos prema mladima koji pohađaju strukovne škole pokazuje da ih obrazovne vlasti podcjenjuju i zanemaruju. U konačnici se kobne posljedice vide na ukupnoj kvaliteti života tih mladih ljudi, na njihovom osobnom i socijalnom razvoju, društvenoj uključenosti i participaciji kao i na njihovoj zapošljivosti, a zatim i teškoćama vezanim uz uvjete rada ili nemogućnosti pristupa radnom mjestu od kojeg će biti moguće dostojanstveno živjeti. Također, s obzirom na dinamičnost tržišta i potreba vremena u kojem živimo, pogotovo onog koje dolazi, bit će uskraćeni za lakšu prilagodbu i promjenu zanimanja. Posebno zabrinjava način na koji je ova promjena učinjena, odnosno činjenica da se učenike/ice i nastavnike/ice nije ništa pitalo, a nije ih se čak ni pravovremeno informiralo.

GOOD inicijativa podsjeća ministricu kako je cilj odgoja i obrazovanja u školskim ustanovama “osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima, (…) osigurati učenicima stjecanje temeljnih (općeobrazovnih) i stručnih kompetencija, osposobiti ih za život i rad u promjenjivom društveno-kulturnom kontekstu prema zahtjevima tržišnog gospodarstva, suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i znanstvenih spoznaja i dostignuća, (…).”

Isto tako, cilj strukovnog obrazovanja je “omogućiti polaznicima stjecanje temeljnih i strukovnih kompetencija za dobivanje kvalifikacija potrebnih tržištu rada, za daljnje obrazovanje te cjeloživotno učenje, a u funkciji osobnog razvoja te gospodarskog i općeg razvoja društva,(…).

Nasuprot tim ciljevima i u skladu s posljednjim potezima ministrice postaje sve jasnije da je Škola za život priprema za život u siromaštvu i društvenoj isključenosti.

Fine mrtve slobode: glasno NE ugrožavanju prava i sloboda!

Fine mrtve slobode: glasno NE ugrožavanju prava i sloboda!

U 2018. godini javnost je imala prilike svjedočiti ugrožavanju slobode rada znanstvenica i znanstvenika, novinarki i novinara, glumica i glumaca te drugih javnih ličnosti i to uglavnom onih koji su se usudili istražiti, propitati i u stručnoj ili široj javnosti postaviti pitanja o aktivnostima radikalno desnih i ultrakonzervativnih političkih grupa te postupanja njihovih vodećih osoba.

Kroz medijske napise, komentare ispod tekstova koji pozivaju na linč i kroz verbalno nasilje koje nakon toga slijedi nastoji se stvoriti atmosfera straha prema izražavanju drugačijeg mišljenja te se nameću vrijednosti i isključiv diskurs prema mnogim društvenim temama među kojima su: opravdavanje ustaških postupaka i neonacizma, isključiv odnosu prema izbjeglicama i migrantima te općenito nacionalna i vjerska isključivost, nužnost praćenja sportskih rezultata, osobito nogometnih, podrška ultrakonzervativnoj podjeli rodnih uloga i podređenosti žena te njihovo svođenje na privatnu sferu, borba protiv spominjanja pojma roda, nametanje pitanja zabrane pobačaja i nametanje teme demografije bez osiguravanja ženama proporcionalnog prostora u suodlučivanju o ovoj temi, nametanje heteroseksualne orijentacije i osuda osoba koje po seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju odstupaju od nametnutih očekivanja. Kritičko mišljenje i kritički glasovi glavni su neprijatelji ovih inicijativa, a istraživanje i kritičko pisanje o aktualnim društvenim temama za njih je vrlo nepoželjno, pogotovo ako uključuje i analizu postupaka ultrakonzervativnog pokreta.

Korištenje uvreda, prijetnji i verbalnog nasilja je reakcija na javnu kritiku pogotovo onda kada upućena javna kritika ukazuje na činjenicu da stavovi radikalnih grupa i medija koji ih podržavaju ili su u njihovom vlasništvu nisu jedini legitimni i općeprihvaćeni te da taj dio stanovništva nema monopol nad domoljubljem, niti njihovi stavovi predstavljaju stavove svih građanki i građana Hrvatske.

Taktike discipliniranja kritičkih glasova koje smo do sada mogli vidjeti uključuju podizanje privatnih tužbi kako bi se kroz njih nanijela financijska šteta onima koji odlučuju kritički progovoriti, vršenje pritiska kroz inzistiranje na reakcijama nadzornih tijela i nadređenih te traženje potpore od političkih istomišljenika na visokim pozicijama u javnim institucijama i tijelima radi pojačanja pritiska kako bi se ograničilo slobodu rada osobama, uz istovremene negativne medijske kampanje proglašavanja pojedinih kritički mislećih ljudi “izdajnicima” i “narodnim neprijateljima”, što pak dovodi do govora mržnje i elektroničkog nasilja, upućivanja prijetnji i uvreda osobama prema kojima je pokrenuta negativna medijska kampanja.

Povijest nas uči da se demokracija mogla gušiti i guši iskorištavanjem demokratskih procesa i metoda, stoga ćemo se osvrnuti na neke primjere ugrožavanja osnovnih demokratskih sloboda u Hrvatskoj koji bi mogli biti kobni za demokratsku političku kulturu Hrvatske. Istaknut ćemo i opasnosti nekih do sada korištenih metoda zastrašivanja, pri čemu akteri iz ultrakonzervativnih pokreta koji ih koriste naglašavaju važnost slobode govora i građanskog angažmana, a djeluju tako da svim raspoloživim mehanizmima onemoguće i utišaju kritičke glasove koji o njima progovaraju.

Trebamo se zabrinuti što se kroz ovakvo napadačko postupanje guše prava i slobode. Možemo se zapitati i dolazi li kroz ovakve postupke do ozbiljnog odmicanja od ideala liberalne demokracije koji podrazumijeva da se odluke donose kolektivno, većinskim odlučivanjem, ali uz garanciju zaštite temeljnih prava i sloboda svih, uključujući i manjine koje ne smiju biti izložene ugrožavanju prava i tiraniji većine.

U nastavku ćemo se osvrnuti na određene oblike ugrožavanja prava.

Napadi na slobodu istraživačkog i akademskog rada

Članice i članovi udruge „U ime obitelji“ od kojih su javno najistaknutiji i članovi političke stranke „U ime obitelji – projekt domovina“ prijavili su znanstvenike Antoniju Petričušić, Mateju Čehulić i Darija Čepu Etičkom povjerenstvu Pravnog fakulteta u Zagrebu zbog znanstvenog rada “Stjecanje političke moći korištenjem struktura prilika: Analiza konzervativnog religijskog pokreta u Hrvatskoj” objavljenog u časopisu Političke misli u kojem analiziraju metode i djelovanje spomenute inicijative. Dodatno, medijski napisi otkrivaju da su se isti akteri obraćali znanstvenicima i osobama na pozicijama tražeći da ih podrže u izvršenom pritisku te da su vršili pritisak i na urednika Političkih misli Dejana Jovića. Osim korištenjem formalnih procedura i mogućnosti kao što je obraćanje dekanu fakulteta, traženje pokretanja postupka pred Etičkim povjerenstvom i kontaktiranje osoba iz institucija koje bi podržale i pojačale pritisak na znanstvenike, medijski napisi na portalu povezanom uz udrugu također se mogu smatrati dodatnom metodom pritiska. Nakon javnog prozivanja za akademski rad koji je uspješno prošao proceduru recenziranja, znanstvenici su počeli primati prijetnje i bili izloženi verbalnom nasilju.

Taj su postupak mnogi hrvatski i međunarodni znanstvenici i istraživači protumačili kao pokušaj gušenja znanstvenih i akademskih sloboda te zastrašivanje radi zatiranja glasova koji, koristeći znanstvene metode, analiziraju suvremene društvene pokrete i događaje. Dodatni argument za prepoznavanje tih postupaka kao oblika zastrašivanja i utjecanja na slobodu znanstvene misli jest činjenica da udruga “U ime obitelji” nije koristila uobičajene procedure polemiziranja i kritiziranja znanstvenog rada, nego se okrenula zastrašivanju putem obraćanja nadređenima te difamaciji putem medija i preko interesnih krugova.

Ubrzo nakon toga, studentske udruge, među kojima je i Udruga studenata sociologije Anomija, te mediji objavili su da je kolegij “Spol, rod i ljudska prava” znanstvenice Ivane Radačić s Instituta Ivo Pilar otkazan na Hrvatskim studijima, a znanstvenica više neće biti nositeljica ni drugog kolegija o ljudskim pravima. Međunarodno priznatu znanstvenicu, odnedavno i predsjednicu UN-ove Radne skupine o diskriminaciji žena u pravu i praksi, nitko s Hrvatskih studija o izmjeni nastavnog plana nije pravovremeno obavijestio.

Povrh ova dva primjera, valja se prisjetiti i otkazivanja tribine Aporija psihe: Psihologija identiteta: pitanja roda i spola koju je trebalo organizirati Hrvatsko bioetičko društvo i Suradnički krug studenata Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Naprasno i pod egidom političke osjetljivosti teme, otkazana je tribina kojoj je cilj bio dijaloška rasprava o temi roda i spola. Tim postupkom ne samo da su degradirani dosezi suvremene znanosti, već se autocenzura i postojanje „ispravnih“ tema u znanosti pozicioniralo u javni diskurs.

Ti pritisci događaju se sinkrono s javnim prozivkama ultrakonzervativnih krugova za svako spominjanje ili korištenje koncepta roda. Taj oblik pritiska i medijska kampanja koja prati djelovanje radikalnog pokreta doveo je do toga da se u Hrvatskoj spominjanje riječi “rod” javno napada uz povezivanje s nepoželjnom ideologijom.

Opisana su dva primjera koja pokazuju kako pritisak određenih radikalnih, ali često ekonomski i politički moćnih krugova, može dovesti do toga da se društvene znanstvenike marginalizira, napada i osuđuje tijekom istraživanja pojedinih suvremenih pojava. Osim toga, pritisci na znanstvenike ovakve vrste mogu dovesti do autocenzure, što pogoduje tome da logička nekoherentnost argumentacije ultrakonzervativnog pokreta ne bude izložena polemici i da sprega tih pokreta s moćnim političkim i ekonomskim akterima u Hrvatskoj i inozemstvu ostane nedovoljno poznata javnosti.

Na taj se način sužava prostor slobodnog znanstvenog djelovanja prema znanstvenim načelima koje je preduvjet za kvalitetno obrazovanje i znanost, a kvalitetno obrazovanje i znanost su nužni za društveni razvoj.

Napadi na slobodu izražavanja, kulturno-umjetničkog te novinarskog rada

Primjeri pritiska na slobodu izražavanja i novinarskog rada bit će opisani u nastavku.

Organizacija “U ime obitelji” koristi dostupne metode pritiska i tužbe za ušutkavanje novinara koji informiraju o aktivnostima organizacije. Tjednik Novosti objavio je da su prikupili informacije od medijskih redakcija koji pokazuju da je udruga U ime obitelji od 2013. godine do danas tužila nakladnike, urednike ili novinare više medija: Večernji list, Jutarnji list, Novosti, Express, televiziju N1 te portale Telegram.hr, Net.hr, Index.hr i H-Alter. Podnijeli su i kaznenu prijavu protiv portala Crol.hr, a Željka Markić privatno je tužila novinarku RTL televizije Danku Derifaj. Slični mehanizmi korištenja prigovora i tužbi korišteni su i protiv aktivistkinje za ljudska prava Sandre Benčić te aktivistkinje i književnice Mime Simić. Može se zaključiti da opisani način djelovanja ugrožava ostvarenje temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, budući da sustavno korištenje tužbi dovodi do financijskog ugrožavanja i iscrpljivanja novinara i medija te ih onemogućava u radu, čak i kada se pokretanje postupaka pokaže neosnovano.

Dio braniteljskih udruga i ultrakonzervativnog pokreta pozivao je na zabranu prikazivanja pojedinih kulturno-umjetničkih produkcija kao što su neke kazališne predstave Olivera Frljića, film Ministarstvo ljubavi redatelja Pavla Marinkovića ili održavanje Festivala ojkanja u Petrinji. Tijekom kolovoza uslijedio je zahtjev karlovačke braniteljske udruge za otkazivanjem koncerta pjevača Bajage koji živi u Beogradu što je i učinjeno, a nakon toga su i druge braniteljske udruge koje su sada već u javnom diskursu prozvane “zabraniteljskima” ponovile zahtjev za otkazivanjima Bajaginih nastupa po Hrvatskoj.

Dodatni zabrinjavajući primjer mogli smo vidjeti nakon kritike kvalitete izvođene glazbe i samog gostovanja Marka Perkovića Thompsona na službenom dočeku hrvatske nogometne reprezentacije, koju je putem društvenih mreža uputila glumica Lana Barić, a podržale su je kolegice Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i mnoge javne ličnosti te anonimne građanke i građani. Glumicama se nakon toga dogodio verbalni napad ultradesnih medija i njihovih čitatelja. Razina uvreda pa i prijetnji s kojim su se glumice susrele uključuje omalovažavanje žena i njihove društvene pozicije, pa i ravnopravnosti spolova kao ustavne vrednote.

Pokazuje se da je seksizam i odbijanje ustavne vrijednosti rodne ravnopravnosti duboko ukorijenjen u stavove i obrasce ponašanja dijela društva kojeg zastupaju radikalne ultrakonzervativne skupine. Sama Lana Barić kroz intervju u Slobodnoj Dalmaciji izvještava o brojnim prijetnjama koje je prijavila policiji te kako su medijski napisi radikalnih medija upućivali na poziv na linč. U ovom slučaju je posebno šokantno vidjeti spremnost na korištenje nasilja nad ženama i ugrožavanje njihovih prava i sloboda u trenu kada one javno progovaraju o političkim pitanjima. Na taj način nasilje se koristi za ušutkavanje žena i njihovih glasova u javnoj sferi.

Možemo se zapitati nije li aktivno protivljenje Istanbulskoj konvenciji koje se pojavilo među inicijativama istog političkog spektra ipak dijelom bilo uzrokovano opravdavanjem nasilja muškaraca nad ženama, budući da su pojedini muškarci bili verbalno nasilni prema spomenutim glumicama? Pitamo se je li otpor prema unaprjeđenju sankcioniranja nasilja ipak imao za cilj omogućiti da se pojedinci mogu nastaviti nasilno ponašati?

Na sličan način možemo vidjeti kako radikalni ultrakonzervativni pokret vrši pritisak i na tvrtke koje odbijaju postupati sukladno njihovim isključivim vrijednostima i diskriminirati pojedine skupine. To je moguće vidjeti i iz zadnjeg primjera gdje je pokrenuta peticija protiv tvrtke Booking.com zbog toga što je prekinula poslovanje s iznajmljivačem koji je otvoreno diskriminirao potencijalnog gosta homoseksualne orijentacije odbivši ga primiti u apartman.

Izostanak osude nasilja od strane institucija vlasti

U slučajevima verbalnih napada i difamacije znanstvenika, novinara i javnih ličnosti izostala je jasna i nedvosmislena osuda opisanog nasilničkog ponašanja od strane institucija vlasti. Istovremeno, pokrenuta su ispitivanja i postupci MUP-a RH prema aktivistima za ljudska prava koji pomažu izbjeglicama. Strani mediji (npr. Guardian) i domaći mediji izvještavaju o izjavama izbjeglica kako im u trenutku dolaženja u RH hrvatska policija nije omogućila da zatraže azil ni kada su izrazili takvu namjeru, nego su im upravo djelatnici policije nanijeli ozljede i oduzeli imovinu.

Zbog takvih postupaka institucija vlasti, zabrinuti smo oko toga doprinosi li sama vlast kršenju ljudskih prava, umjesto da osigurava njihovu zaštitu.

Važnost građanskog glasa i angažmana za zaštitu temeljnih prava i sloboda

Ravnopravnost, sloboda izražavanja mišljenja i sloboda informiranja i djelovanja medija su temelji liberalnih demokracija koje uz kolektivno donošenje odluka štite i ljudska prava svake osobe.

Javne polemike i sučeljavanja važan su dio demokratskog funkcioniranja koji može unaprijediti kolektivno odlučivanje, ali te javne polemike trebaju uključivati dogovorene procedure i uvažavanje sugovornika te točne i provjerene informacije i navođenje njihovih izvora radi mogućnosti dodatne provjere. Tu je posebno važna uloga novinarstva.

Javne polemike nikako ne mogu uključivati sustavno zastrašivanje, verbalno i elektroničko nasilje, odnosno govor mržnje koji se danas u Hrvatskoj nažalost događa i koji nije osuđen od strane institucija vlasti.

Prozivanje pojedinih kritičkih glasova ili neistomišljenika za nacionalnu izdaju, a proglašavanje samo jednog političkog svjetonazora domoljubnim i ispravnim je ne samo netočno i isključivo, nego nije ni domoljubno i izravno krši osnovna demokratska načela i ustavne vrednote iz čl. 3 Ustava RH. Ova prava i slobode s razlogom su temelj naše demokratske države i razlikuju demokratski društveni poredak od totalitarističkih.

Stoga, pozivamo sve građanke i građane da prepoznaju da ta prava i slobode vrijede jednako za sve i da ih zajedno kao društvo trebamo živjeti.

  • Smatramo i da je važno da kao građanke i građani pozovemo na zaštitu i primjenu čl. 3 Ustava RH kojima se jamči jednakost i ravnopravnost spolova, kao i čl. 38 Ustava RH koji štiti slobodu mišljenja i izražavanja te slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
  • Smatramo da je važno da kao građanke i građani stanemo u zaštitu ljudskih prava i sloboda i ravnopravnosti kao i autonomije i slobode znanstvenog rada, slobode djelovanja novinara te slobode izražavanja kako ne bi dodatno došlo do sužavanja prostora za kritičko promišljanje i analizu aktualnih društvenih fenomena.
  • Nadležne institucije i akademsku zajednicu pozivamo da stanu u zaštitu slobode informiranja i istraživanja.

U demokratskom društvu je očekivano da će javno djelovanje naići na kritike pa je očekivano da istih neće biti pošteđeni niti postupci različitih javnih osoba, organizacija i institucija. Kroz kritičko promišljanje i javnu raspravu možemo dolaziti do boljih rješenja za društveni razvoj, a napadi na svaki kritički glas guraju nas u smjeru totalitarnih društvenih uređenja.

Temeljna prava i slobode propisane Ustavom i međunarodnim dokumentima čija je Republika Hrvatska potpisnica svim ljudima jednako jamče ravnopravnost, slobodu udruživanja, javnog očitovanja uvjerenja kao i slobodu mišljenja i izražavanja, ali ne uključuju pravo drugima nametnuti svoja uvjerenja i način života ili korištenje govora mržnje.

Ministrice, pozvali ste na komunikaciju, a sad ne odgovarate na pitanja!

Ministrice, pozvali ste na komunikaciju, a sad ne odgovarate na pitanja!

Budući da od Ministarstva znanosti i obrazovanja ni nakon mjesec dana nismo dobili odgovore na pitanja o obrazovnoj reformi, GOOD inicijativa upozorava na kontinuirani nedostatak transparentne javne komunikacije o ovoj iznimno bitnoj temi za budućnost Hrvatske.

Krajem svibnja, naime, pozvali smo predstavnice Ministarstva na konferenciju posvećenu obrazovnoj reformi, ali nitko se nije odazvao. 1. lipnja GOOD inicijativa je ministrici obrazovanja Blaženki Divjak javno uputila pitanja o nastavku Cjelovite kurikularne reforme. Nije nas dočekala ministrica, ali jest njen dopis i kopija sažetka projekta „Škola za život“ na četiri (4) stranice. Zahvaljujemo ministrici na ostavljenom dokumentu, ali on odgovara tek na polovicu jednoga od naših pitanja te se nadamo da to nije završni oblik projekta „Škola za život“, s obzirom na to što u kvantitativnom i kvalitativnom smislu taj dokument uključuje.

Nakon što je u dopisu pozvala na dijalog, ministrica pokazuje da na taj dijalog sama nije spremna. Mjesec dana kasnije, iz Ministarstva i dalje nema odgovora na niz naših pitanja, a pojedini mediji više od mjesec dana čekaju odgovore na svoja pitanja. Iz ovoga se još jednom može zaključiti da je proces informiranja javnosti o obrazovnoj reformi od strane resornog ministarstva uistinu sveden samo na PR i promociju.

Iz ono malo informacija koje je ministrica podijelila s javnosti nemamo potvrdu da je njezina vizija reforme usklađena sa Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije. Ono što znamo je da će novac namijenjen kurikularnoj reformi u najvećem dijelu biti potrošen na informatičku opremu. Naravno da je informatizacija škola potrebna, ali ponavljamo kako zanemarivanje ostalih segmenata i cjelovitosti reforme na kvalitativnoj razini dugoročno neće donijeti željeni pomak.

Zbog svega navedenog GOOD inicijativa još jednom poziva ministricu Divjak na transparentnu javnu komunikaciju, kojom se pokazuje poštovanje i odgovornost prema ne samo sugovornicima i sugovornicama i zainteresiranoj javnosti, nego i prema budućnosti obrazovanja kao ključne javne politike u Hrvatskoj. S tim ciljem, GOOD Inicijativa je prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja pokrenula proceduru propisanu Zakonom o pravu na pristup informacijama i očekuje odgovore na postavljene upite u zakonskom roku od 15 dana.


Pitanja o obrazovnoj reformi poslana ministrici obrazovanja Blaženki Divjak 1. lipnja 2018.

  • Molimo vas da objasnite promjene vezane uz odbacivanje Okvira nacionalnog kurikuluma te promjene vezane uz odustajanje od donošenja okvira za vrednovanje postignuća učenika, poticanje i prilagodbu iskustava učenja učenika s teškoćama te darovitih učenika?

  • Molimo vas podatke o broju sastanaka i broju javnih objava ERS-a u sadašnjem i prošlom sastavu?

  • Molimo vas informaciju koliko je stručnjaka nastavilo raditi na kurikulumima kroz iste radne skupine te koliko je novih stručnjaka uključeno?

  • Molimo vas popis osoba koje su sudjelovale u izradi projekta Škola za život te informaciju u kojoj mjeri se taj projekt razlikuje od Cjelovite kurikularne reforme?

  • Molimo vas popis aktera s kojima ste održali konzultacije o obrazovnoj reformi te popis kriterija kojima ste se vodili prilikom izbora onih s kojima ste prioritetno razgovarali kao što su Generalski zbor ili HBK?

  • Molimo vas informacije o tome na koji se način zainteresirani stručnjaci i javnost mogu uključiti u konzultacije oko unaprjeđenja projekta Škola za život?

  • Molimo vas da objasnite prestanak komunikacije preko web stranica koje su se ranije koristile za informiranje i uključivanje javnosti kao što su: http://www.novebojeznanja.hr/ i http://www.kurikulum.hr/?

  • Pokazuje li prestanak korištenja ranijih kanala javnih komunikacija diskontinuitet ili odmicanje od provedbe Cjelovite kurikularne reforme na način koji su to činili prethodnici?

  • Na koji način se javnost može informirati o procesu reforme, a da ne mora posjećivati web stranice jedne političke opcije?

 

S druge strane, novac namijenjen kurikularnoj reformi u najvećem dijelu će biti potrošen na informatičku opremu. Zanima nas na koja sredstva će se koristiti za održavanje i obnavljanje opreme i koji je dugoročni plan održavanja i korištenja jer su iskustva nekih okolnih zemalja pokazala da se oprema brzo kvari te da su potrebna značajna ulaganja u njenu obnovu. Također, kako se planira osigurati zaštita od izlaganja učenika potencijalno opasnim sadržajima na internetu i jesu li u školama razvijeni protokoli komunikacije koji uključuju IKT? Naravno, informatizacija škola je potrebna, ali uz planiranje održavanja te uz uvjete i procedure koje će omogućiti sigurno korištenje.

Reforma obrazovanja ili poligon za političke utjecaje?

Reforma obrazovanja ili poligon za političke utjecaje?

Zadnja u nizu odluka ministrice Divjak​ da podilazi političkim pritiscima umjesto da suvereno i s jasnom idejom ​vodi resor obrazovanja, ponovno pokazuje da nema govora o ozbiljnoj reformi obrazovnog sustava, koja će biti temelj razvoja i napretka. Intervencije u sustav koje ministrica radi dodatno ga destabiliziraju, pogotovo škole, a samo ministarstvo djeluje pogubljeno u popuštanju kontinuiranim vanjskim pritiscima.

Daljnje trgovanje obrazovanjem, na koje je GOOD inicijativa već upozoravala, vodi u eroziju stručnosti​ u obrazovnom resoru te rušenje ugleda struke i obrazovnih radnika/ca. Očekujemo od ministrice da „stane na loptu“ i promijeni smjer te da intervencije u sustavu temelji na stručnosti i podršci jačanju obrazovne struke.

Nakon što se nedavno pokušalo prijedlogom Obiteljskog zakona obrazovnom sustavu nametnuti utjecaj roditelja na sadržaje kojima će se djecu poučavati u školama, i to na temelju vjerskih, moralnih i filozofskih uvjerenja roditelja, sada se utjecaj na obrazovni sustav – u području kadroviranja upravljačkih funkcija – dogodio primjenom odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.

Temelj promjena u obrazovanju – stručnost i vizija, ovime se poriču, posebno  problematičnim naputkom kojim se van konkurencije stavljaju svi ostali kandidati za ravnatelja u slučaju da postoji kandidat branitelj ili pripadnik navedenih drugih kategorija koje imaju prednost pri zapošljavanju – na primjer član šire obitelji smrtno stradalog ili nestalog branitelja.

Umjesto uvođenja modela licenciranja ravnatelja koji u ladici MZO-a stoji od 2016. godine i za kojeg nema političke hrabrosti da se konačno i pokrene, a kojim bi se postavili jasni kriteriji potrebnih kompetencija za tu upravljačku funkciju, ovime se u sustav uvodi kadroviranje prema specifičnim povlasticama. Isto tako, nakon što je danas zatražila hitan sastanak pravnih službi dvaju ministarstava, postalo je jasno da ministrica Divjak nema nadzor nad svojim resorom i ne uspijeva njime upravljati.

GOOD inicijativa izražava podršku obrazovnim radnicama/cima u borbi za podizanje ugleda nastavničke struke i zahtjevima za stručnost kao temelj razvoja obrazovanja i napretka cijelog društva.

Za kraj pitanje – kakva je vaša vizija obrazovanja ministrice Divjak?

Zalaganje za prava radnica u odgoju i obrazovanju je zaštita ženskih i dječjih prava

Zalaganje za prava radnica u odgoju i obrazovanju je zaštita ženskih i dječjih prava

Sindikat hrvatskih učitelja je u ožujku  organizirao prosvjede zbog neuspješnih pregovora o kolektivnim ugovorima, a na Dan žena – 8.3. organiziraju prosvjed ispred Ministarstva znanosti i obrazovanja ukazujući na prava i položaj odgojno-obrazovnih radnika, od čega je njih 85% radnica. Povodom prosvjeda Obrazovna zviždaljka GOOD inicijative izrazila je podršku.

U sustavu odgoja i obrazovanja u 85% slučajeva rade učiteljice i nastavnice. Ove visoko obrazovane žene posvećene su odgoju i obrazovanju djece i mladih što se deklarativno često ističe kao društveni prioritet. Međutim, kad pogledamo ulaganje i ozbiljnost pristupa uređenju obrazovnog sustava vidimo degradaciju i zanemarivanje odgojno-obrazovnog sustava. Takav pristup šteti, kako zaposlenima tako i djeci i mladima, a u konačnici posljedice su izrazito štetne za društvo u cjelini.

Obrazovni sektor je u pogledu društvenog ulaganja sustavno zanemarivan te se njegovom uređenju pristupa neodgovorno i neozbiljno što godinama dovodi do protestnih oblika građanskog i sindikalnog organiziranja. Ništa nije ozbiljniji pristup ni tijekom mandata ove Vlade i ministrice Divjak. Upravo suprotno, obrazovna reforma se mijenja u nepoznatom smjeru, a dok se sustav urušava temu obrazovne reforme iskorištava jedna stranka za vlastitu promociju.

Budući da su sektori koji su važni za društveni razvoj, kao što u obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb, istovremeno i sektori u kojima većinom rade žene, osobito nam je drago zbog organiziranja prosvjeda na 8. ožujak – Dana žena.

Simbolika ovog datuma podsjeća nas sve da se neodgovornim pristupom uređenju i reformi odgojno-obrazovnog sustava šteti ljudskim pravima i dostojanstvu žena – radnica, te doprinosi kršenju dječjih prava i zanemarivanju potreba. Stoga podržavamo ovaj prosvjed Sindikata hrvatskih učitelja kao još jedan oblik zalaganja da se uređenju obrazovnog sustava posveti potrebna pažnja.

Hrvatska ne može bolje dok se uništava obrazovni sustav!

Hrvatska ne može bolje dok se uništava obrazovni sustav!

Današnjom objavom dokumenata vezanih uz izbor Jasminke Buljan Culej na mjesto voditeljice Ekspertne radne skupine potvrđene su sumnje u netransparentnost i manipuliranje javnosti na koje su brojni akteri upozoravali od prvog dana imenovanja. Od tada je prošlo 248 dana šutnje svih odgovornih, skrivanja dokumenata od javnosti – 248 dana bez preuzimanja  odgovornosti i bez pomaka u Cjelovitoj kurikularnoj reformi.

Građani su 1. lipnja 2017. godine izašli na ulice sa zahtjevima za smjenom Dijane Vican, Jasminke Buljan Culej te Pave Barišića. Upravo njih su smatrali odgovornima za netransparentnost i zaustavljanje reforme obrazovanja, ali nitko nije odgovarao za navedeno.

Premijer Plenković stao je tada uz Pavu Barišića. Nedugo poslije zbog političke trgovine ga je razriješio i prema Barišićevim riječima ponudio mu drugo ministarstvo. Premijer Plenković stao je iza Dijane Vican te izjavio: “uživa moju punu podršku i potporu u svemu što radi.“ Premijer Plenković ju je, isto tako nedugo poslije, smijenio zbog političke trgovine. Premijer Plenković, kao predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva, ne samo da nije razriješio Jasminku Buljan Culej, već ju je promovirao u članicu Posebnog stručnog povjerenstva.

Read more